Prije pedesetak godina ulica u kojoj  živim nije bila asfaltirana. I dan je danas uz rub jednog  njezinog dijela curak vode koji ne presuši ni za najvećih ljetnih žega. Po pričanju starijih, na tom je mjestu na putu s proljeća i jeseni  bilo duboko blato, glib koji je valjalo zaobići. Ako bi se u njega zabasalo, moglo se ostati bez obuće. Noga bi se još nekako i iščupala iz živog blata, ali obuća ne, ona je ostala utisnuta u nj, izgubljena.

Poput gliba čije gusto, žitko blato na putu usporava i otežava hod, mnoge zamke hvataju noge onoga koji se odluči za hod vjere.

Živo je blato zamka riječi „ne moraš“: ne moraš moliti, ne moraš postiti, ne moraš na misu. Iz gliba zamke riječi „ne moraš“ izvlači riječ „želim“: želim više moliti, želim se graditi u postu, želim zahvaljivati Bogu prinošenjem misne žrtve.

Glib je zamka fraze „nemam vremena“:  nemam vremena za molitvu, nemam vremena saslušati ni pomoći, nemam vremena za davanje u zajednici. Vrijeme i njegovo mjerenje relativan je pojam. Svijet je podijeljen u razne vremenske zone. Sjedne li se na avion na istoku Turske i leti za Zagreb, let traje dva sata pa ipak, jer je vremenska razlika upravo dva sata, na Pleso se sleti u isto vrijeme; vrijeme kao da stoji! Tako je i s vremenom koje se daje od sebe, ono je zapravo vrijeme odvojeno za sebe i stoji.

U živom blatu brojnih dionica puta vjere cipele poniznosti nastoji sazuti riječ „ja“: ja znam, ja mogu, ja činim.  Ah, valja priznati: niti mogu, niti znam, niti činim. Ograničena je moć čovjeka, njegovo znanje i djelovanje. Onomu tko vjeruje Bog je izvor sve snage.

Pažljivo valja razmotriti svoj put jer upozorava mudrac (Izr 14,12):
„Neki se put učini čovjeku prav,
a na koncu vodi k smrti.“
Naš životni put ionako vodi smrti, reći će neki. Istina, idemo fizičkoj smrti, nestanku tijela, ali – mi smo više od tijela. Važno je od smrti vječne sačuvati dušu. Na svom životnom putu čovjek neminovno zakorači u mnogo živo blato kušnje. Tada se ne valja prepustiti i ostati zarobljen. Ne valja bespomoćno i uznemireno promatrati kako se u blato tone, već uprijeti sve snage kako bi se dohvatilo čvrstog tla. Kad ništa ne pomaže i prijeti propast, treba poput Petra zavapiti: „Gospodine, spasi me!“ (Mt 14,30) i čvrsto se uhvatiti Isusove pružene ruke. On je spas naš u svakoj nevolji.

BK