Vjerujem kako nam je svima jako dobro poznat osjećaj krivnje i optužbe, kada smo doživjeli da nas je netko za nešto optužio bilo da smo bili krivi ili da nismo bili krivi. Nerijetko se događa da se čovjeka osudi a da mu nije data prilika da iznese svoju obranu. Danas smo svjedoci kako u društvu skoro svaki dan u medijima osvane neka nova optužba i osuda prema nekoj osobi, idući do te mjere da se ponekad iznesu lažne činjenice ili se nastoji kopati po prošlosti samo kako bi se nešto negativno pronašlo u životu te osobe.

Imam dojam da oni koji to javno iznose kao da su oni jedini pravednici, čistunci, bez ikakve mrlje u svom životu. Ovdje nije samo riječ o nekom javnom linču i osudi već i o povredi ljudskog dostojanstva, što je najveća vrijednost svake osobe. Crkveni oci tumače da „u korijenu osobnih i društvenih razdora koji na razne načine vrijeđaju vrijednost i dostojanstvo ljudske osobe jedna se rana nalazi u čovjekovoj nutrini: Mi tu ranu, u svjetlu vjere, nazivamo grijehom, počevši od istočnog grijeha što ga svatko u sebi nosi već od svojeg rođenja pa do grijeha što ga čini svatko zloupotrebljavajući svoju slobodu… Otajstvo grijeha sastoji se od dvostruke rane, koju grešnik otvara u sebi i u odnosima s bližnjim. Stoga se može govoriti o osobnom i društvenom grijehu: svaki je grijeh osoban s jednog gledišta; a s drugoga gledišta svaki je grijeh društven po tome i zbog toga što ima i društvene posljedice… u pozadini svakog grešnog stanja uvijek se nalazi osoba koja griješi.“ (Kompedij SNC 116 i 117).

Kada bi ovog trenutka svima nama Bog sudio, vjerujem da nitko se ne bi našao bez grijeha. Apostol Ivan u svojoj poslanici piše; Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očisti nas od svake nepravde.

U današnjem evanđelju imamo primjer jednog javnog linča, koje je bilo u Isusovo vrijeme uobičajeno, da se za svaki učinjeni teški grijeh; ubojstvo, preljub, bogohulstvo, pravedno po židovskom Zakonu osudi na kamenovanje do smrti. Farizeji i pismoznanci uvijek su u tom slučaju prvi bacali kamen na takve osobe. Jer su oni bili učenjaci Zakona, a sebe su smatrali pravednicima u izvršavanju tog istog Zakona u skladu s Božjim zapovijedima.

To je shvaćanje, međutim nerijetko dovodilo do legalizma, iskrivljujući smisao pravednosti. Pravednost kao društvena vrijednost uvijek je povezana sa dostojanstvom ljudske osobe te ona prije svega treba djelovati da spasi čovjeka koji je zaslužio pravednu kaznu, a ne samo da ga se lišava života. Zbog toga kako piše papa Franjo: „Bog nadilazi pravednost svojim milosrđem i praštanjem. Ipak to ne znači da se pravednost obezvrjeđuje ili da ona postaje suvišnom. Naprotiv, svaki onaj koji griješi mora podnijeti kaznu. Samo što to nije kraj, već početak obraćenja, jer pojedinac počinje osjećati Božju nježnost i oproštenje.“ Tako sama pravednost sama po sebi nije dovoljna, jer može doći do toga da zaniječe samu sebe, ako se ne otvori onoj dubljoj snazi, koja je ljubav.

Isus suočen sa shvaćanjem pravednosti kao pukog poštivanja zakona koji sudi ljude jednostavno ih dijeleći na pravedne i grješne, Isusu je stalo do toga da pokaže veliki dar milosrđa koji traži grješnike da im ponudi oproštenje i spasenje. Dok farizeji i pismoznanci pokušavaju ostati vjerni zakonu, oni su jednostavno stavljali teret na leđa ljudi i obescjenjivali Očevo milosrđe.

„U ovoj priči o ženi koja je uhvaćena u preljubu, vidimo da Isus ne reagira kao mnoštvo na tajnu ljudske slabosti. Mnoštvo i farizeji vide samo taj incident u životu te žene. Isus koji poznaje srca svih, vidi puno više. On vidi čitavu osobu, istinu. On zna da u toj ženi postoji više od onoga što se upravo dogodilo. Isus vjeruje da se ljudi mogu promijeniti. Ne dodajući svoj glas onima koji je osuđuju, Isus otvara put: „Ja nisam došao suditi svijet, već spasiti svijet.“ Prihvaćena takvom kakva jest, sa svojim darovima i granicama, ova je žena mogla otići, prihvatiti odgovornost svoga života i ljubiti druge ljubavlju kakva joj je bila ukazana. Ta žena koju je okruživala smrt, ponovno je oživjela.“

dok mi često kažemo da opraštamo, a s druge strane ne želimo zaboraviti grešnu prošlost, Bog ipak nadilazi naše ljudsko opraštanje, našu pravednost, naš pogled na prošlost, govoreći nam: Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo, već nastaje. Zar ne opažate?

Bog zauvijek zaboravlja naše grijehe za koje smo se pokajali i otvara nam novi put u život, čini još čudesnija djela od prijašnjih. Naš se život obnavlja od onog trenutka kada počinjemo svoj život nanovo izgrađivati u svjetlu vjere i Evanđelja te usmjeravati svoj pogled prema uskrslom Kristu. Upravo to, je spoznao i sam apostol Pavao koji kaže: „ono što je iza mene zaboravljam, za onim što je pred damnom posežem, za uskrslim Kristom.“

Prije obraćenja, Pavao je bio svoj život posvetio gorljivoj provedbi zakonske pravednosti. Nakon obraćenja, Pavao na prvo mjesto stavlja vjeru, a ne više židovski Zakon. Pavao tumači da Božja pravednost postaje sada oslobađajuća snaga za sve one koji su pritisnuti ropstvom grijeha i svim njegovim posljedicama. „Time Božje milosrđe se ne protivi pravednosti, nego izražava način na koji Bog postupa s grješnikom, nudeći mu novu priliku da prizna svoj grijeh, za njega se pokaje, obrati se i vjeruje.“(papa Franjo)

U sakramentu pomirenja uvijek možemo ostaviti sve ono što nas je opterećivalo i krenuti kroz Vrata milosrđa prema obnovi života. Isus nam daje iznova novu šansu da krenemo ispočetka, ma koliko god bio teški grijeh i krivnja na nama, on jednostavno svakome od nas govori kao i onoj ženi iz evanđelja: Ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti. Njegova osuda ostaje samo na grijehu, dok čovjeku vraća njegovo dostojanstvo i usmjerava ga da od sada živi u svjetlu vjere i Evanđelja.

Poslušajmo i mi njegov poziv i krenimo već danas nakon ove mise živjeti novim životom, promijenjenog mentaliteta i srca.

vlč. Siniša Blatarić