„… neopozivi su dari i poziv Božji!“ (Rim 11,29) Neopozivi su darovi Božji: neprocjenjiv dar života i obilje milosti koje za život primamo. Neopoziv je i poziv Božji upućen čovjeku: poziv na ljubav, istinoljubivost, praštanje i pravednost. Je li ljudski rod današnjice to zaboravio?

Neopoziva je ljubav Božja prema čovjeku već od stvaranja Adama. Bog čovjeka ljubi, a tko ljubi, želi sve dobro onomu koga ljubi, makar taj bio i „tvrde šije“. Tko ljubi, taj i upućuje. Upravo kao uputu za dobro Bog čovjeku daje zapovijedi. Neopoziva je riječ Božjih zapovijedi, neće biti opozvana, neće biti povučena dok je svijeta, sve do kraja vremena. Tko je čovjek da je mijenja?
Neopoziva je ljubomora Božja na druge bogove koje si čovjek postavlja. Nekada, to su bili bogovi prirode i razne neobjašnjive sile. Danas, na Božje je prijestolje zasjeo čovjek sam. Loše je kad čovjek zauzme mjesto Boga, a u njemu nema ljubavi ni istine ni samilosti ni dobrote.
Neopoziva je dobrota Božja kojom se smilovao nevjernom čovjeku i dao sebe kako bi ga spasio. U Bibliji u 16. glavi Levitskog zakonika možemo pročitati o tijeku obreda pomirenja što ga je židovski svećenik vršio jednom godišnje. Pošto je sebe očistio žrtvom, mogao je pristupiti prinosu žrtve za narod. Jednu bi žrtvenu životinju zaklao kako bi njenom krvlju poškropio žrtvenik u znak pomirenja, a drugu bi pustio živu  da u pustinju odnese grijehe naroda.  Gospodin Isus Krist za nas je jedinstvena žrtva, i usmrćena, i živa. Zbilja, bio je usmrćen, a živ je, Jaganjac bez mane; Njegova je krv pomirnica za grijehe, a i dan danas živ, On odnosi sve naše krivnje u pusti kraj zaborava.
Neopoziva je, po krštenju, naša pripadnost  Kristu, Trsu živomu od kojeg crpimo život vjere. Ne lomimo sumnjama vrh te krhke, nježne mladice, već joj dajmo da jača i raste. U svoje će je vrijeme već prikratiti marna ruka Vinogradara da obilan rod donese, krupni grozd djela ljubavi sladak nepcu Njegovu.

BK