U evanđeljima se često susrećemo sa Isusovim pričama, odnosno prispodobama. Isus kroz taj oblik izražavanja nastoji svojoj publici približiti, onako kako oni razumiju, neku vjersku ili moralnu pouku. Tako je i sa današnjom prispodobom koju smo čuli, a Isus ju je izrekao kako bi farizejima i pismoznancima osvijetlio Božju logiku ljubavi i praštanja. Prispodoba uči o Božjem beskrajnom milosrđu te dramatizira vrijednost onih koje drugi preziru kao izgubljene. Isus znajući zavidnost farizeja i pismoznanaca koji su se hvalili kako izvanjski savršeno obdržavaju kult Zakona, dok s druge strane prezirali su one koji su bili javno osramoćeni kao grešnici, zato ih Isus uspoređuje sa starijim sinom.
Isus pred njima čini upravo ono što je za njih bilo nezamislivo, prilazi i druži se sa onim ljudima koji su bili prezreni i grešnici. On sam se postavlja kao onaj koji ih prima poput oca i omogućuje im da izađu iz stanja grijeha i uključe se kao novi ljudi u društveni i vjerski život. Da bi to mogao kod njih potaknuti Isus zato najprije tim ljudima prilazi i u njih sije Božju riječ pomirenja.
Sveti Pavo to divno izriče riječima: Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opaćina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.
Razmislimo kakvu sliku pokazujemo prema drugima. Imajmo na umu da nas drugi prosuđuju po našim djelima, a ne po našoj revnosti u izvršavanju vjerskih propisa. Mi smo Kristovi poslanici; oni koji ponajprije među sobom trebaju širiti ozračje povjerenja ljubavi i mira. Samo onaj čovjek koji može pogledati drugoga u oči i pružiti mu ruku pomirenja, osjeća u sebi mir, radost, ljubav. Ako zaista želimo da među nama živi Božje kraljevstvo, u kojem se Ljubav i Vjernost sastaju, a Pravda i Mir grle, tada i mi trebamo činiti poput dobrog oca, biti spremni potrčati u susret izgubljenom te zagrliti ga i smoći hrabrosti reći mu da mu sve opraštaš.
Zar nije ljepše i ugodnije živjeti u obitelji gdje je prisutno ozračje radosti i ljubavi blagovanja za zajedničkim stolom. Nego kada jedno pored drugog prolaze ili sjede, a ne mogu se pogledati u oči.
Ipak trebamo priznati da je svatko od nas ranjen grijehom, taj grijeh u nama razara prvobitni sklad i jedinstvo. Ta naša neprekidna unutarnja borba koju vodimo protiv sile tame, trajat će po riječi Gospodnjoj do posljednjega dana. I ako smo ubačeni u tu neprekidnu borbu, moramo se neprestano boriti da prionemo uz dobro. I jedino uz velike napore, tog našeg križnog puta, i pomoći Božje milosti možemo postići to unutarnje jedinstvo.
Kad u sebi osjećamo tu napuštenost, razdijeljenost, krivnju, što smo svojim grijehom povrijedili Božju ljubav, tada duša u nama progovara: Bože! Sagriješih protiv Tebe i pred svojim bratom i sestrom. Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim, kćeri tvojom. I što se tada događa? Bog Otac, koji nas ljubavlju vječnom ljubi trči sav radostan u susret k nama da nas zagrli.
Bog čovjeka ne ostavlja samog, ne prepušta ga toj agoniji napuštenosti i beznađa, već preobilnom svojom milošću spašava ga i otkupljuje dragocjenom krvlju svoga Jedinorođenoga Sina.
Isus Krist upravo svojom smrću na križu uništio je tu provaliju razjedinjenja izazvanog neposlušnošću prvog Čovjeka i pomirio sa sobom uzdižući sve stvoreno u novo stvorenje. Njega je Bog za nas grijehom učinio da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Mi koji primamo uskrslog Krista sa euharistijskog stola, svaki puta u nama bi se trebala događati neka promjena. Kao što se snijeg otapa pod toplinom sunca, tako i u nama bi trebao se rastapati svaki grijeh pod toplinom Božje ljubavi i tada će se u nama dogoditi onaj izlazak iz stanja samoće i pustinje u novu plodnu zemlju. Kao što se to dogodilo Izraelcima, jer upravo njihov dolazak na kanansko tlo i prestanak dobivanja mane značio je prestanak vremena boravka u pustinji, te su mogli u slobodi uživati u plodovima nove zemlje.
Kroz ovo korizmeno vrijeme kada se pripremamo za naš najveći blagdan svetkovinu Uskrsa, budimo spremni proći kroz Vrata milosrđa i zatražiti oproštenje grijeha od Boga Oca. Imajmo hrabrosti biti ponizni, da učinimo tu promjenu u nama, kako bi ono staro, grešno, teret koji nas zarobljuje u nama umrlo u Kristu, da bi u nama moglo niknuti novo sjeme poput novih proljetnih cvjetova koji šire ugodan miomiris. Pomirenje se rađa iznutra, u srcu svake osobe, u njenom osobnom životu. Pomirenje ponovno uspostavlja razoreno zajedništvo. Budi ti prvi koji će pružiti svoju ruku pomirenja prema svom bratu, sestri, ocu, majci, prijatelju.
To je bio spreman učiniti sin, ako je to bio spreman učiniti otac u Isusovoj prispodobi, a jesi li spreman ti već danas to učiniti?
Sveti Pavo gestom zaklinjanja moli nas: dajte pomirite se , s Bogom! Nije li danas neodgodivo važno pomiriti se ljubavlju? I kad Krist zove, tko to može odbiti? Tko može zaboraviti njegove riječi: Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.
Hoće li nam srce biti dovoljno prostrano, mašta dovoljno raskriljena, ljubav dovoljno usplamtjela da bismo krenuli tim putem Evanđelja: bez odgađanja, živjeti pomireni?
vlč. Siniša Blatarić