Kroz svoj se život često susrećemo i upoznajemo različite ljude. Ti ljudi dolaze k nama u susret. Jesmo li se ikad zapitali; zašto smo baš tog dana upoznali tu osobu? Što nam je ona tada rekla ili učinila? I kako je taj nenadani susret utjecao na moj daljnji život?
Vjerujem kako bi svatko mogao iznijeti neko svoje svjedočanstvo. I sam sam doživio nekoliko puta da sam upoznao neku osobu, preko koje sam zaprimio neke odgovore ili me svojim savjetima usmjerila na daljnji životni put.
Sam Bog se na sasvim neočekivane načine objavljuje u životu čovjeka; to može biti u trenucima kada se taj čovjek nalazi u nekoj životnoj odluci, kada se nalazi u stanju tjeskobe i nemira ili kada sam Bog naumi poslužiti se čovjekom za svoje planove.
U današnjem prvom čitanju iz Knjige Izlaska čuli smo kako Bog odabire Mojsija, komu se najprije objavljuje u obliku gorućeg grma te od njega traži da se odazove na Njegov poziv, poslanje koje je namijenio za njega. Kako bi Bog stekao njegovo povjerenje, On Mojsiju objavljuje svoje Ime, po kojem će se kasnije svojim spasenjskim djelima proslaviti. Ipak Mojsije je osjećao strah i nesigurnost te je pokušao pronaći razloge izgovora da ne može izvršiti ono što Bog traži od njega. Ipak, Mojsije se nije mogao oglušiti na Božji poziv, jer je sam Bog u njegovom srcu zapalio vatru svog Duha ljubavi koji će ga ohrabriti i voditi putem koji mu je bio namijenjen. Iako se kasnije Bog poslužio Mojsijem da Izraelski narod bude izbavljen iz Egipatskog ropstva, ipak većina Izraelaca nije imala potpuno povjerenje u tog istog Boga, već se nakon prve kušnje u pustinji narod odvratio od Njega i zbog toga kako kaže Sveto pismo, lutao je kroz četrdeset godina.
Sveti Pavao podsjeća upravo na taj događaj kršćansku zajednicu u Korintu kako bi ih podsjetio da većina Izraelaca se odmetnula od Boga, jer su se okrenuli zlu, nemoralu, štovanju lažnih bogova i tako postali nemili Bogu, zbog čega ih je On ostavio da umiru u pustinji, to jest bilo im je uskraćeno da uđu u Obećanu zemlju. Pavao to piše kršćanima kako bi im ti događaji u povijesti, pralikovi bili upozorenje da se oni sada ne ponašaju tako kako su se ponašali Izraelci, jer unatoč tome što su bili izbavljeni iz egipatskog ropstva, i što nisu ostajali žedni i gladni u pustinji i što je kroz sve to vrijeme sam Bog bio nazočan među njima, oni su ipak mrmljali protiv Boga.
Pavao na taj način opominje one koji su primili krštenje i sudjeluju na euharistijskoj gozbi, da sami sebe pred Bogom osuđuju kada odbacuju Božje darove, a priklanjaju se štovanju lažnih bogova, te na taj način odbacuju Krista koji ih je oslobodio grijeha.
Nije li i danas slično stanje? Uviđamo kako je vjera postala stvar pojedinca a ne zajednice. Koliko ima onih koji su primili krštenje i ostale sakramente, i što primaju Tijelo i Krv Kristovu u slavlju euharistije, kao duhovnu hranu i piće i što su po Kristu zaprimili milost oproštenja grijeha, da unatoč svemu tome udaljuju se od evanđeoskog puta te se priklanjaju svjetovnim nemoralnim činima, raznim ideologijama, a materijalizam i tehnicizam zauzimaju mjesto samoga Boga. Crveni oci u dokumentu „O Crkvi u suvremenom svijetu“, II. Vatikanskog koncila ističu:
„Dok se čovjek, s jedne strane, kao stvorenje doživljava mnogostruko ograničenim, s druge strane, u svojim željama osjeća se neograničenim i pozvanim na viši život. Privučen mnogim stvarima koje ga mame, neprestano je prisiljen među njima izabrati i nekih se odricati. Štoviše, kako je slab i grješnik, on nerijetko čini ono što neće, a ne čini ono što bi zapravo htio činiti. Život zaražen praktičnim materijalizmom odvraća, dakako, mnoge da ne vide jasno dramatičnost toga stanja. Mnogi misle da će naći smirenje u nekom od raznoliko iznesenih tumačenja svijeta. Neki, pak, od samoga ljudskog napora očekuju pravo i potpuno oslobođenje ljudskog roda te su uvjereni da će buduće čovjekovo kraljevanje na zemlji ispuniti sve želje njegova srca. Crkva pak vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu čovjeku pruža svjetlo i snagu da može odgovoriti svojemu višnjemu pozivu“.
Isus je također upozoravao svoje suvremenike, židove, da ako se ponovno svim srcem ne obrate Bogu, odvrate od zla, da će svi propasti kao oni koje je Pilat pobijao ili onih na koje se srušila kula. Upozorava da ne smatraju one koje je zadesila takva nesreća da su bili veći grešnici od njih, već naprotiv svatko pred Bogom odgovara za svoje postupke i djela. Ipak Bog Otac ljubi svakog čovjeka, bez obzira kakav tko bio te ne želi smrt grešnika, već da se odvrati od svojih zlih putova i da živi (Ez 18,23). Ako vidi da se netko udaljio od Njega, ponovno ga pokušava vratiti k sebi.
Svakome od nas Bog priprema putove spasenja, taj put kojim trebamo ići je put križa. Isus je bio spreman prihvatiti taj put, ne zbog sebe, već zbog nas, kako bi nam pokazao da je to jedini put koji vodi u život, koji vodi do čovjekovog obraćenja, njegove unutarnje obnove, do susreta s Bogom.
Nije li upravo gorući grm bio praslika objave Boga na drvetu Kritovog križa? Kao što gorući grm nije sagorijevao, tako ni život Isusa Krista na križu nije zauvijek ugasnuo. Upravo Isusove riječi:“Žedan sam!“, izriču da je žeđao za još većom vatrom ljubavi. I kao što je Bog u gorućem grmu objavio Mojsiju Ime, tako je i Bog Otac Isusa na križu preuzvisio i darovao mu Ime, Ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika (Fil 2,9-10).
Bog koji je toliko neizmjerno Dobro, On je strpljiv i milosrdan, spreman je čekati poput dobrog Gospodara vinograda, ne bi li ipak ti spoznao svoju grešnost i ponovno se vratio plodovima dara Duha Svetoga, koji te osposobljava da svakim danom udahnjuješ život, da živiš pobožan i čestiti život i tako doneseš urod ljubavi i dobrote prema svome bližnjemu, odnosno Crkvi kojoj pripadaš.
Još nije kasno da u sebi probudimo duh korizmene pokore i obraćenja, budimo svjesni da svaki dan živimo u posljednjim vremenima, jer nikada ne znamo kada ćemo doći pred Gospodina, licem u lice. Hoću li tada drhtati od straha i pokriti lice ili ću sa radošću ići u Njegov zagrljaj?
Nemojmo biti kao oni koji će iscrpljivati zemlju ne donoseći nikakav urod, već budimo nosioci gorućeg srca Kristove ljubavi i pomirenja među sobom, kako bi dostojno mogli slaviti Kristova otajstva, njegove muke, smrti i uskrsnuća. Gdje god bili, Uskrsli nas Krist neumorno traži i uvijek k nama dolazi. Čujmo ga kako kuca na naša vrata kazujući: Dođi, slijedi me!
vlč. Siniša Blatarić