Zakoračili smo u drugi tjedan našeg korizmenog hoda, na kojem smo pozvani da otkrivamo i proživljavamo Otajstva Isusovog zemaljskog života. Pisac Luka u svom Evanđelju upućuje nas čitatelje i slušatelje Božje riječi na jedan uzbudljiv planinarsko-hodočasnički put. Isus poziva trojicu učenika, koji su bili predvoditelji prvih kršćanskih zajednica u Palestini; Petra, Ivana i Jakova da pođu sa njim na jednu goru. Ne znamo što su putem međusobno razgovarali, ali očito je to bio doista dug i naporan uspon. Jer kada su stigli nisu odmah pripremili logorsku vatru niti napravili roštilj, nego Isus se najprije povlači na molitvu dok su učenici za to vrijeme pozaspali.

Nadalje, Luka nam opisuje Isusovu molitvu kao trenutak u kojem on zaprima mistično iskustvo susreta sa Bogom Ocem. Njegovo lice se izmijenilo, a odjeća mu je postala svijetla. I dok je Isus bio prožet tim svjetlom pored njega pojaviše se dva čovjeka te razgovarahu s njim o predstojećim događajima što se imaju uskoro dogoditi u Jeruzalemu. Ti događaji povezani su sa Isusovom mukom i smrću. Ta dva čovjeka koja Luka naziva Mojsije i Ilija, su poput dva anđela koji tješe i ohrabruju Isusa za ono što će on trebati podnijeti. Kao da u tom trenutku možemo čuti iz Isusovih usta riječi psalmiste: Gospod je moja svjetlost i moje spasenje. Koga da se bojim? Gospod je zaštitnik moga života. Od koga da strepim?

Koliko puta smo se i mi sami znali naći u nekoj sličnoj teškoj i neizvjesnoj situaciji? Kada smo osjećali da nas ne očekuje baš lagan posao, kada smo znali da ćemo trebati mnogo pretrpjeti, kada smo bili u neizvjesnosti hoćemo li se iz svega toga izvući?

U tom trenutku kao da smo tražili ohrabrenje, utjehu, neki znak od samoga Boga da nam zajamči de će se sve ipak na kraju dobro po nas završiti.

Pa i sam Abraham kojeg nazivamo pravednikom u vjeri, jer je vjerovao Bogu da će ispuniti na njemu svoja obećanja, ipak i on doživljava trenutke tamu vjere, te počinje sumnjati da će se ostvariti što mu je Bog obećao. U tim trenucima Abraham u molitvi vapi Gospodinu, traži od njega siguran znak, potvrdu da će se obećanje obistiniti. Bog uslišava Abrahamovu molitvu, te u drevnom obredu sklapanja ugovora, saveza, Bog se Abrahamu očituje u simbolu ognja koji prolazi kroz njegove žrtve i sklapa trajan i neraskidiv savez u koji je uključeno njegovo potomstvo koje će postati brojan Božji narod.

To obećanje dano Abrahamu u potpunosti se ispunjava mnogo stoljeća kasnije u osobi Isusa Krista. Isus kao Sin Božji i Izabranik također potvrđuje svoju vjernost Bogu Ocu, jer je spreman dovršiti Božje obećanje. Ali na tom putu ostvarenja očekuje ga mukotrpan i tragičan završetak zemaljskog života. Događaj Isusovog preobraženja je nagovještaj da trpljenje i smrt će biti preobraženi u događaju uskrsnuća. Isus je bio ohrabren Očevom blizinom pred svoju muku i smrt. On je želio da to ozračje sigurnosti i pouzdanja dožive i njegovi učenici kako se ne bi pokolebali kada će gledati Isusa raspetoga na križu.

Učenici koji se bude iz sna, zatečeni su prizorom u kojem gledaju preobraženog Isusa, bili su toliko zahvaćeni tim prizorom da nisu znali što bi rekli. Zapravo bilo im je toliko lijepo u Božjoj prisutnosti da su zaželjeli zauvijek ostati ovdje sa Isusom. Ali tada se događa iznenadno otrežnjenje, odjednom pojavi se nad njima oblak i kad ih je oblak zasjenio zahvaća ih strah. Moguće je da su u tom oblaku ugledali prizor Isusove muke i smrti. Ali u istom trenutku pojavljuje se glas koji ih ohrabruje: Ovo je Sin moj, Izabranik, njega slušajte!

Svatko od nas je upućen da krene prema gori Preobraženja. Naš uspon na tu goru može potrajati čitav život. No cilj našeg duhovnog uspona jest da doživimo preobraženje vlastitog života, da ugledamo Božje milosrdno lice. U našoj duši neprestano odjekuje molitva: Da lice tvoje, Gospodine ja tražim. Svaki puta kada se nađemo u crkvi u blizini ovog oltara, u blizini Presvete Euharistije, mi možemo doživjeti trenutke preobražaja vlastitog života. Mi tu dolazimo gledati preobraženo lice Isusovo. On nas u tom trenutku unosi u svoje Preobraženje te već sada po Duhu Svetom koji djeluje u sakramentu Euharistije imamo udjela u Gospodinovu uskrsnuću. Kao što i sam sveti Pavo izriče; On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome.

Da bi doživjeli potpuno preobrazbu svog života jednostavno je potrebno proći kroz taj mukotrpan uspon na goru Preobraženja, i bez obzira što ćemo na tom putu doživjeti i strah i trpljenje i pad, ne smijemo ostati obeshrabreni niti gubiti povjerenje u Boga Oca, već u tim trenucima Bog će nam poslati svog anđela koji će nas ohrabrivati riječima: Uzdaj se u Gospoda! Priberi snagu! Budi hrabra srca i ufaj se u Gospoda!

Kada se s pouzdanjem u molitvi utječemo Gospodinu tada on „oko nas stvara obzorje mira, koje isključuje strah od Zla. Zajedništvo s Bogom izvor je smirenosti, radosti, spokoja; to je poput ulaska u jedan oblak milosrđa, svjetla i ljubavi.

I na kraju završio bih ovu homiliju molitvom sv. Augustina: „Nisam od tebe tražio neku nagradu koja ne bi bila izvan tebe, nego tvoje lice. „Lice tvoje, Gospodine, ja tražim.“ Ustrajno ću nastaviti tu potragu: neću tražiti nešto malo, nego tvoje lice, Gospodine, kako bih te ljubio ne tražeći uzvrata, budući da ne nalazim ništa što bi bilo vrednije… „Ne odbij u gnjevu slugu svoga“, da se tražeći tebe, ne bih namjerio na nešto drugo. Koja bi kazna mogla biti teža od toga, za onoga koji ljubi i traži istinu tvoga lica?“

Vlč. Siniša Blatarić