U vrtlogu vijesti zasipani smo prizorima rata: razaranjima, stradanjem, tugom.  Te slike bude prisjećanje na rat koji smo i sami proživjeli; znamo kako je narodu Ukrajine na bojištu, u skloništu, u strahu. U čudu sam. U čudu pred jačinom zla koje uzrokuje toliko trpljenje. U čudu pred iskrivljenom logikom sebičnih interesa koji miran život pretvaraju u kaos. Ujedno, u čudu sam pred žilavošću života koji postoji u košmaru, koji opstaje u dolini suza.

Kako li nas samo zemlja i Bog trpe ovako izobličene? Zemlja, koju rujemo svojim granatama, kojoj zrak zagađujemo svojim mahnitim postojanjem!? Bog, kojega vrijeđamo nagrđivanjem vlastite naravi, mi – Njegovo stvorenje!? Koliko li samo glup, slijep, gluh, nijem i bezosjećajan čovjek može biti?

U svojoj poslanici apostol Jakov nemilosrdno i oštroumno kori: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?  Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.“ (Jak 4, 1-3) Koliko istine u ovim riječima! A opet, skučen i ograničen ljudski um teško to shvaća i prihvaća.

Rat  je manifestacija nedostatka unutarnjeg mira. Moguć je mir u ratu i rat u miru. Mir nije samo odsustvo rata. Rat nije samo oružani sukob. I u miru bez oružanog rata ne živi se posve spokojno. I u miru moguć je početak rata. Početak je rata u srcu ranjenu grijehom. Rat najavljuju zamjerke, zavisti, optuživanja, pohlepa, častohleplje, sebičnost. Svagdašnja stvarnost života je kao vaga s pomičnom osi koja rotira oko svoje sredine i na čije su krajeve obješene dvije plitice, jedna mira, druga ne-mira.  U krhkoj ravnoteži svakodnevnog življenja svaka reakcija na događaje dana dodaje uteg po uteg sad na jednu, sad na drugu stranu. Kako bi lijepo bilo kad bi vaga trajno pretegnula na stranu mira; ako ne sasvim, onda barem djelomice…

Mir se ne događa spontano, na njemu treba raditi, on iziskuje trud. Potreban je trud za smiješak pomirenja, za otvaranje usta riječima isprike i oproštenja, za upravljanje otvorenog pogleda razumijevanja drugima.  Gdje naći poticaj i ohrabrenje za te postupke? U spoznaji da smo stvoreni za više, za puno više: „A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili.“ (1Pet 2, 9-10) „Mili“ je novo stvorenje koje sa sebe, dio po dio, skida ovoj od grubog brusnog papira i obavija se mekom baršunastom tkaninom. „Mili“ je dobrohotno biće koje oko sebe širi pomirenje, razumijevanje i radost.  „Mili“ kaže „ne“ ne-miru. Kao u matematičkoj logici, tako i ovdje:  dva se „ne“ ponište međusobno i u onome tko je „Mili“ uspostavlja se vladavina mira. „Mili“ uživa mir srca. Budi ti „Mili“!

BK