Prateći svoj život kroz vrijeme ne možemo a da se ne osvrnemo na svoj hod kroz prošlost. Od samog svog rođenja uronjeni smo u Božju povijest spasenja, u svojim genima nosimo djelić onog početka Božjeg stvaranja i prenosimo ga budućim generacijama do konačne preobrazbe, obnove svijeta i našeg otkupljenja zajedno sa svim stvorenjem.
Crkvena liturgijska godina obilježena je sa dva milosna vremena priprave: došašćem i korizmom. Dok je došašće obilježeno čežnjom i iščekivanjem Isusovog rođenja, Krista Spasitelja i njegovog ponovnog dolaska, korizma nas priprema na put praćenja Isusa kroz njegov zemaljski život od pustinje do uspinjanja na goru Preobraženja i silasku prema Jeruzalemu do mjesta Golgote.
Krist poziva svoje učenika na taj hodočasnički put, na kojem moraju biti spremni ponijeti svoj križ i suočiti se sa različitim kušnjama kao što je i On sam bio iskušavan. Ali na tom putu nismo sami, naprotiv iskustvo pustinje i samoće i ako nas vraća nama samima kako bi spoznali svoju preobraženu autentičnost, istodobno otvara naše oči za bližnje – ne samo za njihove potrebe već i za njih same.
Korizmena duhovnost koja je obilježena pokorom dobiva svoj puni smisao ako ju proživimo u zajedništvu sa drugima, jer korizma nas potiče na otkrivanje istinskoga i punoga života, na Bogatstvo koje smo ostavili prihvaćajući dobra svijeta i na Zajedništvo koje se nikad ne iscrpljuje. Jer lakše je podnijeti kušnje života kada uza sebe imaš prijatelje, nego kada to činiš sam, a upravo Sveto pismo je nadahnuto primjerima zajedničkog hoda čovjeka i Boga.
Svatko se barem jednom prilikom suočio sa nekom kušnjom u svom životu. Možda smo se našli da u trenutku slabosti posumnjamo da nas prijatelji ili roditelji ne vole, da smo nesposobni učiniti nešto što nam je povjereno, možda smo posumnjali u vlastiti poziv, možda čak smo posumnjali u Krista u kojeg smo povjerovali. Ipak čovjek je tek biće koje ne ovisi samo o sebi, već i o Onome koji mu je udahnuo život. Do te spoznaje čovjek ponekad tek dolazi kada se nađe u nekoj nevolji ili kušnji.
Izraelski narod koji je od Abrahama postao brojan narod, ali koji je iskusio tlačenje, nevolju i ropstvo u Egiptu, vapio je svome Bogu, koji ga preko Mojsija izbavlja iz Egipatskog ropstva i odvodi ga u obećanu zemlju. Ali njegov put do obećane zemlje nije bio lak, što više, kroz četrdeset godina, kako nas izvještava Biblija, prolazio je pustinjom i kroz tih četrdeset godina suočavao se sa raznim kušnjama.
Evanđelist Luka nam donosi izvještaj o Isusovom boravku u pustinji kroz četrdeset dana. Luka se koristi paralelom između Isusovog boravka u pustinji i Izraelskog naroda. Tako Isusa kao i Izraelski narod snalaze tri slične kušnje. Prva je kada su Izraelci tražili hranu mimo Boga; druga iskušavanje Boga radi zadovoljavanja vlastitih prohtjeva i treća kušnja kada su zanijekali Boga pristajanjem uz lažne bogove koji pribavljaju moć ovoga svijeta.
Isus se poput Mojsija bori postom kroz četrdeset dana i noći. Poput Mojsija promatra „svu zemlju“ s visoke gore. Bog mu pomaže po anđelima i čuva ga od divljih zvijeri, kao što je obećao Pravedniku; Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim.
Također i Isus je poput starozavjetnih proroka ispunjen Duhom Božjim, kako čitamo u Izaiji; na njemu će duh Gospodnji počivati, duh mudrosti, umnosti, savjeta, duh jakosti, znanja i straha Gospodnjeg. Na taj način evanđelist Luka nam prikazuje Isusa kao novog Mojsija, koji predvodi novi izlazak kao Mesija. Isus kao Mesija otvara novi put spasenja, ne put pouzdanja u samog sebe i lagodnosti nego poslušnosti Bogu i spremnost odricanja.
Koliko je svatko od nas spreman se suočiti u svakodnevnom životu sa različitim kušnjama ovoga svijeta? Je li se više pouzdajem u samoga sebe, svoje snage ili sam spreman na odricanje i poslušnost Bogu? A u kušnju dolazi i naša vjera, te se postavlja pitanje: kolika je živa Riječ vjere u mom srcu?
Sveti Pavao upozorava kršćansku zajednicu u Rimu kojoj piše poslanicu, da nije dovoljno samo ustima ispovijedati svoju vjeru u Isusa Gospodina, već tu Riječ vjere treba prihvatiti srcem. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava, izriče sveti Pavao.
U današnjem vremenu kojem živimo suočeni smo sa kušnjom svjedočenja vlastite vjere pred drugima u ovom svijetu. Mnogi kršćani samo ustima ispovijedaju svoju vjeru, dok su srcem daleko od žive Riječi vjere. Samo unutarnjem pristajanju srca, odgovara izvanjska ispovijest vjere. Danas se vjera čini kao rizik, rizik povjerenja. Vjerovati ne znači prvenstveno tvrditi istine; vjera je odnos s Bogom. Vjera nas poziva da se okrenemo prema Božjoj svjetlosti.
Bog Otac izabire i poziva ljude, one koji su spremni ne tražiti i iskušavati Boga radi propadljive hrane; one koji su spremni na odricanje moći ovoga svijeta; one koji neće pristajati uz lažne idole ovoga svijeta i tako zanijekati pravoga Boga. On nas je pozvao i izabrao da ovom današnjem svijetu mi koji ispovijedamo vjeru u Trojedinog Boga budemo svijetlo i sol, da za Njega prinosimo prvine plodova ove zemlje, kao dar Bogu za zahvalu što nam je darovao zemlju. Želi da i mi poput Krista izvedemo ovaj naraštaj iz vjerske pustinje u novo življenje Riječi vjere. Budimo postojani u vjeri i u svakoj prilici se utječimo Gospodinu Isusu Kristu.
Nemojmo dopustiti da nas napasnik ovog svijeta samo tako lako zavodi i tako padnemo niz liticu vlastite vjere. Gospodin je obećao de će izbaviti svakog pravednika iz svih kušnji i nevolja. Ako vjerujemo i ljubimo Gospodina, tada će nas On spasiti i proslaviti. Imajmo na umu da povjerenje u Boga uvijek spašava. Vjera u Boga nas oslobađa – oslobađa od straha, za život služenja onima koje nam Bog povjerava. Stoga budimo ohrabreni riječima apostola Petra, koji nam poručuje iz svoje poslanice: Braćo, radujte se, makar se sada trebalo i malo žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenije od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o objavljenu Isusa Krista.
Korizmeni hod prema Uskrsnuću započeli smo „u pepelu“ i postu, a dovršavamo ga kod vazmenog ognja koji daruje svjetlo uskrsnoj svijeći. Dok pepeo ima značenje životne obnove koja se otkriva u životu pokore i obraćenja, smisao korizmenog posta nije samo u odricanju već uključuje nužnost uspostavljanja novog odnosa s drugima. Post, ispravno shvaćen, čovjeka oslobađa njegove navezanosti na posjedovanje i na sebe i otvara ga drugima, uspostavljajući s njima novi blagdanski odnos. Sveti Oci to su izrazili riječima: „Ono što ste uštedjeli postom neka bude hrana siromasima“. A naša svakodnevna hrana kroz korizmu neka bude čitanje i razmatranje Božja riječi, posvetiti svoje vrijeme bližnjemu i odgovoriti pozitivno na Božje izazove, tako ćemo svi zajedno izaći iz pustinje naše vjere.
vlč. Siniša Blatarić