U času kad je Isus Krist na križu za nas umro razderala se zavjesa hramska nadvoje, odozgo prema dolje. Odozgo prema dolje, pišu trojica evanđelista naglašavajući time da to ne učini ruka čovječja, već Božja; On sam ukloni zapreku što je čovjeka od Njega dijelila. To je djelo svojim proroštvom navijestio Izaija (Iz 25, 7-8):
„Na ovoj gori On će raskinuti
zastor što zastiraše sve narode,
pokrivač koji sva plemena pokrivaše
i uništit će smrt zasvagda… „
Apostol Pavao potvrđuje veličinu djela Kristova (Ef 2,14): „ Doista, On je mir naš, On koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.“ Po Kristovoj nas žrtvi od Spasa više ništa ne dijeli.

Kako onda i nadalje osjećamo pritisnutost zastorom koji nam ne da vidjeti Stvoritelja? Nažalost, valja konstatirati: mi se sami uvlačimo pod zastor. Sami si zaklanjamo pogled na Dobroga od Njega se skrivajući. Ali, On nas dobro poznaje. Ta kako i ne bi: Njegovo smo stvorenje, ništa Mu o nama nije skriveno, pred Njim nema tajni. O potpunom znanju kojim nas Bog poznaje govori pslamist (Ps 139, 1-2):
„Gospodine,  proničeš me svega i poznaješ,
Ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka Ti već misli moje poznaješ.“
Sramotu našu pred Njim ne skriva nam odjeća, On zna što je u našim zatvorenim šakama, pred Njim naše misli naglas govore. U djelu „Ispovijesti“ sveti Augustin piše: „Što bi Tebi, Gospodine, čijim je očima otkriven bezdan ljudske savjesti, moglo ostati skriveno u meni, kad i ne bih toga htio priznati pred Tobom? Samo bih Tebe sakrio sebi, a ne sebe Tebi.“ To upravo činimo: Boga skrivamo sebi krijući se pred Njim.

Pamtim zgodu iz ranog djetinjstva: zamjerio nam se bio jedan susjed jer je nas, grupicu djece iz susjedstva, korio što se u igri uvlačimo u stogove načinjene od snopova posječene kukuruzovine. Idealna mjesta za skrivanje i igru, ako se nas pita.  Za osvetu smo se jednom prilikom kad je susjed prolazio cestom sakrili iza plota i svi mu redom isplazili jezike. Dječja posla; zasigurno je vidio osvetu balavurdije, no nije reagirao.

Između Boga i nas sami postavljamo plotove, zidove, pregrade. Kako  bi sve zapreke nestale,  molimo riječima uvodne molitve djela „Oblak neznanja“ nepoznatog autora iz 14. stoljeća:

O Bože,
pred kim svako srce stoji otkriveno
i pred kim sve namisli se glasno govore
te pred kim ništa intimno ne ostaje sakriveno,
gorljivo Te molim
da pročistiš težnju moga srca
neopisivim darom svoje milosti
da Te mogu savršeno ljubiti
i dostojno te hvaliti.
Amen.

BK