„Jedan bogati čovjek zatraži od starog učitelja da mu učitelj sina odvikne od loših navika…

Učitelj povede mladića u šetnju po vrtu. Zaustavi se na jednom mjestu i zatraži od mladića da iščupa malu biljku što je rasla nedaleko od mjesta na kojem su stajali. Mladić zahvati biljku palcem i kažiprstom i iščupa je iz zemlje. Učitelj zatim zatraži da iščupa malo veću biljku od te. Mladić malo jače povuče i iščupa i nju.

“A sada iščupaj ovu”, reče učitelj, pokazujući na jedan žbun. Mladić je morao upotrijebiti svu svoju snagu da bi je iščupao, ali mu i to pođe za rukom.

“A sada iščupaj ovu”, reče starac, pokazujući na drvo guave. Mladić obuhvati rukama stablo i pođe da ga vuče iz zemlje. Ali stablo ni da mrdne.“Pa ovo je nemoguće”, reče mladić zadihano.“E tako ti je i s lošim navikama”, reče mu stari učitelj. “Kada su mlade, lako ih se je riješiti, ali kad se razviju teško ih je iskorijeniti.”

Prema semitskom ili biblijskom izrazu srce označuje središte čovjekovog života, boravište gdje uistinu jesam, gdje stanujem, kamo se spuštam. Ono je naše skriveno središte nedohvatno našem razumu i drugima; samo Duh Božji može ga proniknuti i spoznati. Ono je mjesto odluke, u dubini naših duhovnih težnji; mjesto istine, u kojem izabiremo život ili smrt; mjesto susreta – budući da smo na sliku Božju, živimo u odnosu prema Drugome.

Starozavjetni mudrac iz prvog čitanja koristi tri slike, jednu iz svakodnevnog života, drugu iz obrta i treću iz poljodjelstva, kako bi pojasnio na koji način naše riječi koje izgovaramo utječu na sugovornika i kako one oblikuju nas same. Na kraju mudrac zakljućuje da riječi otkrivaju naše misli i osjećaje.

U Evanđelju Isus kao Učitelj poučava svoje učenike o moralnim činima i također koristi se određenom slikom kako bi pojasnio kakav bi trebao biti naš osobni stav prema drugome i na koji način se trebam odnositi kad zamijetim neki zao moralni čin kod drugoga.

Isus koristi sliku oka, kao osjetilo koje izvana sve zapaža ali ne zapaža ono što se nalazi u njemu.

Koliko smo i sami često se našli u sličnoj situaciji da smo zamječivali kod neke osobe više ono negativno i loše nego ono što je dobro. Psihologija kaže da kod druga nas smeta ili želimo kod drugog nešto promijeniti upravo ono što se nalazi u nama i što bi trebali prvo kod sebe promijeniti. No, često je nama lakše upirati pogled u drugoga nego u sebe samoga. To iziskuje jedan napor i priznanje samom sebi da trebam neke stvari iz svog života iščupati, da se trebam po hitno nečega riješiti, odstraniti.

U tom smislu Isus nas upozorava da mi možemo zaista postati slijepi koji će drugog navoditi krivim putem i lako se može dogoditi da sebe i drugoga uvedem u propast. U tom kontekstu mogu si postaviti pitanje; jesam li ja u nečemu sablazan za drugoga po pitanju mog vjerskog i moralnog života? To lako možemo provjeriti po tome kakvi su do sada bili moji plodovi na području obiteljskog života, poslovnog, društvenog, prijateljskog, duhovnog ili vjerskog?

Isus kaže da; svako se stablo po svom plodu poznaje… Dobar čovjek iz dobra blaga srca svoga iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo.

Stoga nas sveti Pavao potiče da budemo postojani, nepokolebljivi i da obilujemo svagda u djelu Gospodnjem, znajući da trud naš nije neplodan u Gospodinu.

Pred nama je uskoro jedno važno liturgijsko vrijeme za nas kršćane, to je korizma koja započinje za tri dana. Obično takozvani vjernici koriste to vrijeme za nešto što uopće nema veze sa vjerom, korizmom kao pripravu za najveću svetkovinu Uskrs. Jer Uskrs prije svega označuje kako kaže apostol slavlje pobjedu nad smrću. A tu pobjedu nismo mi ljudi ishodili već Bog koji je u osobi Isusa Krista postao čovjekom i po njemu nam je Bog dao pobjedu.

Dakle u središtu korizme je Isus i ja. Isus je došao poradi mene, poradi svakoga od nas. On želi od mene učiniti novog čovjeka, on želi oblikovati iznova moje srce, pomoći mi da se riješim i oslobodim svega onoga što mi nanosi bol, patnju, strah, tjeskobu.

Zato me poziva da se suočim sa samim sobom i da krenem u inventuru vlastitog života. On je moj suputnik koji me prati i uči jer nije zaražen grijehom, jer je njegovo srce i oko potpuno čisto i zato mi jedino on može pokazati pravi put u život.

Nemojmo čekati neku sljedeću priliku ili korizmu da bi započeli čupati vlastito korijenje, jer što više odgađamo rješavanju problema ono će se samo još više gomilati.

Zašto ne bi bio poput onog stabla koje čak i u svojoj starosti donosi sočan plod i pun svježine, a to mogu samo ako slijedim svog učitelja Krista Gospodina. Tada će se i drugi mijenjati na bolje po mojim plodovima, tj. mislima, riječima, osjećajima i djelima koje će biti prožete dobrotom i ljubavlju.

Vlč. Siniša Blatarić