U društvenim strukturama i u javnim društvenim prostorima često možemo slušati o ljudskim pravima, jednakosti svih ljudi i društvenoj pravednosti. Toliko se o tome razglaba da je danas nastala nova ideologija o jednakopravnosti čovjeka, kojeg se više ne promatra kao društveno biće već kao jedinka koja nije ovisna o nikome već sama o sebi. S druge strane ne priznaje se neka temeljna prava jednakosti u izražavanju svojih stajališta, javnom isticanju vjerskih simbola, izrugivanju te odbacivanju moralnih i vjerskih načela.

Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, dokumenta II. vatikanskog sabora ističe: „Dakako, svi ljudi nisu jednaki s obzirom na različitu fizičku sposobnost ni s obzirom na razliku umnih i ćudorednih moći. No svaki oblik bilo društvene bilo kulturalne diskriminacije u temeljnim pravima osobe zbog spola, rase, boje kože, društvenog položaja, jezika ili religije mora se prevladati i ukloniti, jer se protivi Božjem naumu.

Prevelike gospodarske i društvene nejednakosti među članovima ili narodima jedne te iste ljudske obitelji, naime, izazivaju sablazan te se protive društvenoj pravednosti, pravičnosti, dostojanstvu ljudske osobe kao i društvenom i međunarodnom miru.“

U današnjem evanđelju Isus se obraća svojim slušateljima izlažući u čemu se sastoji evanđelje života koje on naviješta. Sve ono što je do tada vrijedilo kao neko pravilo židovskog zakona, Isus sada daje dublji smisao i na neki način radi reformu židovskog Zakona. Zapravo Isus samo vraća društveni, vjerski i moralni poredak na početak, na onaj izvorni koji je Bog od samog početka upisao u ljudsko srce.

Evanđeoski zakon usavršuje zapovijedi Zakona. Isus nipošto ne dokida niti obezvrjeđuje moralne propise Staroga zakona, nego im otkriva vrijednosti i otvara nove zahtjeve; osvjetljuje svu njihovu božansku i ljudsku istinu. Ne dodaje novih izvanjskih propisa, nego dopire do obnove samoga korijena djelovanja, srca, tamo gdje čovjek izabire između čistog i nečistog, gdje se oblikuju vjera, nada i ljubav i s njima sve druge kreposti. Tako Evanđelje dovodi Zakon do punine nasljedovanjem savršenosti Oca nebeskoga, opraštanjem neprijateljima i molitvom za progonitelje, po uzoru Božjeg velikodušja. (KKC 1968)

Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite, i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.

Nemoguće je opsluživati Gospodinovu zapovijed ako to biva izvanjskim oponašanjem božanskog uzora. Samo Duh Sveti koji je naš život može učiniti našima iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu. Tada postaje moguće jedinstvo praštanja i pomirenja.

Kršćanska molitva, koju izgovaramo skoro svakodnevno „otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“, ide sve do opraštanja neprijateljima, onima koji nas pogrđuju, bezrazložno osuđuju, zlostavljaju, čine nepravdu dotle da otimaju što nama pripada. Takvo potpuno opraštanje učenika Kristovog svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od grijeha.

Primjer takvog opraštanja nalazimo i u pripovijesti Davida i kralja Šaula, koju smo čuli u prvom čitanju. I ako je Davidu bilo moguće ukloniti svog neprijatelja, on postupa po zakonu Božjeg milosrđa. Pošteđuje život kralja Šaula, jer ga poštuje kao izabranog Božjeg pomazanika i nadodaje da će „Gospodin vratiti svakome po njegovoj pravdi i njegovoj vjernosti.“ Upravo onako kako to Isus potvrđuje u evanđelju: kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima… mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite, vama će se zauzvrat mjeriti.

Drage sestre i braćo, psalmista kaže kako je istok daleko od zapada tako Gospodin udaljuje od nas bezakonja naša. Ako Bog tako čini prema nama grešnicima, svakodnevno nam otpušta krivnju, iscjeljuje sve slabosti naše te nas ispunjava svojom dobrotom i nježnošću, zar tada ne bih i ja trebao činiti tako. Ničime nisam zaslužio Božju dobrotu i njegovo praštanje, a ipak On mi to daruje. Zar tada ne bih i ja trebao praštati onomu koji me povrijedio i tražiti pomirenje.

Ako simpatiziramo, volimo i činimo dobro samo onima koji nas poštuju, vole i čine dobro; kakvo nam je onda uzdarje? Tada je to sebična ljubav i primitivna dobrota. Ali ako postupamo prema svakoj osobi na jednak način iskazivajući joj svoju dobrotu i ljubav, ne nadajući se da ćemo zauzvrat biti nečime nagrađeni, tek tada će nam se uzvratiti preobilno i moći ćemo se zvati sinovima i kćerima Svevišnjeg koji je dobrostiv i prema nezahvalnima i prema opakima.

Drugim riječima, uvijek nastoji biti bolji od drugoga, natječući se koliko ćeš više dobrote i ljubavi nekome iskazati, jer duh i počelo novog života koji nam je ponuđen dolazi ne od onog prijašnjeg grješnog čovjeka, već od božanskog Uskrslog Krista.

Vlč. Siniša Blatarić