Uz današnju nedjelju vežemo i obilježavanje Svjetskog dana braka, koje se u Crkvi slavi svake druge nedjelje u mjesecu veljači. Znakovito je da se nalazimo i u godini obitelji koju je papa Franjo proglasio za čitavu katoličku Crkvu, još prošle godine.
Obitelj započinje postojati onog trenutka kada se muškarac i žena sjedine u sakramentu braka. Prije pet godina papa Franjo izdao je psinodalnu apostolsku pobudnicu Amoris laetitia, u prijevodu Radost ljubavi, koja je bila plod sinode o obitelji. Pobudnica govori o ljubavi u braku i u obitelji. Započinje riječima: „Radost ljubavi koja se živi u obiteljima također je radost Crkve… usprkos brojnim znakovima krize braka, želja za obitelji i dalje je živa, osobito među mladima, i iz toga Crkva crpi nadahnuće.“
U pobudnici nadalje se kaže: „Kao kršćani ne smijemo prestati zagovarati brak samo zato da bismo izbjegli suprostavljanje suvremenom senzibilitetu, da bismo bili moderni, ili zbog osjećaja bespomoćnosti pred moralnim i ljudskim srozavanjem. Time bismo lišili svijet vrednota koje možemo i moramo pružiti. Sigurno da nema smisla ograničiti se na puko retoričko prokazivanje današnjih zala, kao da bi to moglo nešto promijeniti. Nema isto tako koristi od toga da pokušavamo nametnuti pravila snagom vlasti. Ono što se od nas traži jest odgovoran i velikodušan trud da se predstave razlozi i motivacije za opredjeljenje za brak i obitelj i na taj način pomogne muškarcima i ženama da budu spremniji odgovoriti na milost koju im Bog nudi.“
U evanđelju slušamo Isusove riječi koje nam donosi iz svog pera evanđelist Luka. Isus poučava svoje učenike, a ujedno i sve one koji ga slušaju. Poučava o dva puta koje si međusobno razlikuju ali i isprepliću. Isus se ne udaljuje od konkretnog života čovjeka već se spušta u njegovu stvarnost. On dobro razumije sve teškoće, probleme i izazove sa kojima se čovjek susreće, a posebice onaj koji želi svoj život uskladiti za Božjim Zakonom. Tako Isus primjećuje one koji su siromašni bilo duhovno ili materijalno, zatim one koji trpe zbog oskudice hrane, bilo duhovne ili tjelesne, zatim oni koji su ožalošćeni i tuguju zbog svog životnog stanja, zatim oni koji doživljavaju razna izrugivanja i mržnje zbog svog načina života u kojem se opredjeljuju za Krista i evanđelje. Sve njih Isus ohrabruje riječima da će u konačnici zadobiti upravo ono za čime čeznu.
Dok s druge strane, upozorava i poziva na obraćenje i promjenu života one koji se pouzdavaju u svoje vlastite snage i u ovaj svijet, jer bi u konačnici njihov život mogao završiti katastrofalno.
Mi kao kršćani vjernici posebno smo izloženi da se prilagodimo trendu svjetovnom načinu života, koji misli i gleda samo na ovaj zemaljski život, a zanemaruje onostranost života nakon smrti, koji ne može izbjeći niti jedan čovjek. U opasnosti možemo biti kada se počinjemo više oslanjati te sve svoje snage i sposobnosti ulagati samo da nam bude dobro ovdje gdje sada živimo. To je zamka u koju možemo lako upasti jer može nam se lako dogoditi da ostanemo razočarani pa čak i doživjeti veliki neuspjeh.
Zato nas Božja riječ danas potiče da svoje pouzdanje najprije stavimo u Boga u njegovu živu riječ, takav čovjek će uživati blagoslov već ovdje na zemlji a nakon smrti vječni život po uskrsnuću kako nam to tumači sam apostol Pavao. Jer ako samo svoje pouzdanje u Gospodina stavljamo za ovaj zemaljski život onda smo najbijedniji od svih ljudi.
Jer ako Krist nije uskrsnuo, onda je uzaludna naša vjera. Naša vjera nam daje sigurnu nadu da ćemo zadobiti onaj blaženi život za kojim čeznemo.
Takva nada, vjera i ljubav u Gospodina potrebna je da postoji i u bračnom životu. Gdje supružnici se ne pouzdavaju samo jedan na drugoga već svoj oslonac najprije trebaju tražiti u Gospodinu.
„Nitko ne smije težiti za tim da zaposjedne najosobniju i najtajniju intimnost voljene osobe; samo Bog može zauzimati središte njezina života. Prostor koji svaki od supruga pridržava isključivo svomu osobnom odnosu s Bogom, ne samo da pomaže liječiti rane zajedničkog života nego također omogućuje supruzima naći u Božjoj ljubavi najdublji izvor smisla vlastitog života. Svaki dan moramo zazivati pomoć Duha Svetoga da ta unutarnja sloboda bude moguća.. Kršćanski su ženidbeni drugovi jedan drugome, svojoj djeci i ostalim članovima obitelji suradnici milosti i svjedoci vjere.
„Stoga, htjeti zasnovati obitelj znači imati hrabrosti biti dio Božjega sna, hrabrosti sanjati s njim, hrabrosti graditi s njim, hrabrosti pridružiti mu se u izgrađivanju svijeta u kojem se nitko neće osjećati osamljenim.“ Svatko od nas može učiniti sretnim ili nesretnim sebe ili nekog drugog pored nas. Izaberimo da budemo poticaj ohrabrenja za druge i da unaprijedimo odnos s Bogom te tako rastemo i donosimo plodove za budućnost.
Vlč. Siniša Blatarić