Još nema komentara

HOMILIJA V. NKG – C

( Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-2a,2bc-3.4-5.7c-8;1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11)

Prije četiri godine na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, naša nogometna reprezentacija osvojila je drugo mjesto. Velike zasluge za taj uspjeh imao je i izbornik Zlatko Dalić, koji je na igrače prenio i dio svoje vjere. U svim intervjuima izbornik je isticao tri bitne stvari za taj veliki uspjeh, zajedništvo, poniznost i vjera. On sam nije se stidio priznati da je vjernik.

„Uvijek sam govorio da sam vjernik koji je zahvalan dragome Bogu na svemu što sam napravio u životu. Uvijek imam krunicu u džepu, ona je uvijek uz mene, ona mi daje snagu. U to vjerujem i jednostavno to se ne bojim reći. Imam molitve koje molim prije utakmice, vjerujem u Boga, vjerujem kada molim i jednostavno to je moj put, to je moj život. Tako je mene naučila moja mama, tako i ja učim svoju obitelj.“

     Spoznati Krista i Boga ne znači samo intelektualno upoznati, već čitavim svojim bićem prihvatiti Krista Gospodina kao svog prijatelja i brata. Nitko ne može govoriti da je vjernik, Kristov učenik i njegov svjedok a da istovremeno ne svjedoči pred drugima svoju vjeru. Ono što mi nekako najmanje činimo u svom životu jest javno svjedočanstvo svoje vjere. Kao da se bojimo, kao da nemamo hrabrosti, kao da nas je sram stati iza svojih vjerskih načela i kršćanskih vrednota. Često se naša vjera svodi samo na nekakvu formalnost, dok moj izvanjski stav često ne izriče iskreno ono što osjećam ili u što vjerujem.

Možda smo obeshrabreni, nezadovoljni svojom životnom situacijom, deprimirani zbog lošeg životnog standarda, zbog nepravde i nepoštenja. Sve nas to iznutra nagriza, stvara u nama nemir i pesimizam, pa čak gubim povjerenje u Boga, u njegovu snagu i pomoć. Ne događa se to samo nama, kroz taj duhovni nemir prolazili su mnogi kršćani vjernici, pa čak i sami sveci, poput apostola. I oni su bili obični ljudi, svaki od njih je radio određeni posao, neki su radili u javnoj službi, drugi su se bavili ribarstvom, stočarstvom, izradom tekstila.

Današnje evanđelje nam opisuje jedan događaj kraj Galilejskog jezera, četvorici ribara koji su čistili mreže prilazi Isus iz Nazareta, kojeg su već bili prije susreli i uvjerili se u njegove nadnaravne sposobnosti, jer je činio neka neobjašnjiva čuda. Možda su bili počašćeni što se Isus poslužio njihovim lađama kako bi iz njih poučavao ljude koji su ga došli slušati. U tom trenutku vjerojatno su i sami bili umorni od posla, možda čak i pomalo potišteni i nezadovoljni jer cijelu noć nisu ništa ulovili, a onda tom Isus sine ideja da otiđu ponovno se otisnuti na jezero kako bi bacili mreže i lovili ribu. Znali su i sami da usred dana nitko ne ide u ribolov i to što je Isus tražio bilo je dosta nerazumno. Možda su mislili da ipak sada malo pretjeruje, ali nisu mu se htjeli zamjeriti te učine ono što je tražio. I što se događa?

Događa se čudo, njihove mreže odjednom se toliko napune riba da su im počele pucati. Riba je bilo toliko da su napunili obje lađe. Prva reakcija jednog od ribara imenom Šimun, kojeg je kasnije Isus nazvao Petar, bila je da je shvatio kako se protiv Isusa ne smije nikada kladiti, jer Isus uvijek dobiva. Shvatio je koliko je bio malo vjeran, koliko je sumnjao u njega, pa čak je bio i ljut na tog istog Isusa i zato pred svima priznaje Isusu svoju slabost, svoju grešnost. Osjećao se toliko nedostojnim da bude Isusu prijatelj da mu je tog časa rekao: „Odlazi od mene, jer grešan sam čovjek!“

Što Isus čini? Isus ga ne osuđuje, nikoga od njegovih prijatelja ne osuđuje, nego ga ohrabruje govoreći mu da mu je oprošteno i da se od sada ne mora više ničega bojati. Ono što je proživio Šimun Petar, ono što su proživjeli i drugi kasnije Isusovi učenici, to isto je proživio i apostol Pavao koji sam sebe naziva najmanjim među apostolima i govori: „Nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju.“

Bogu je stalo do svakog čovjeka, pa i do onog najvećeg grješnika. Božje milosrđe ne poznaje granica, ono je veće od svakog našeg grijeha. Bog Otac želi sabrati sve ljude da budu jedan Božji narod. Dok Isus baca svoju mrežu da nas privuče k sebi i da nas spasi, istovremeno postoji opasnost da se dademo uloviti u neku drugu mrežu. Ta mreža može biti i od Zloga, samog đavla koji u nama želi posijati sjeme sumnje i nevjere. Želi nas uvjeriti u našu nesposobnost i malovrijednost te da sve što trebamo učiniti predati se malodušnosti. To je najveća opasnost za kršćanina. Da se obeshrabri, da gleda samo na svoju slabost i grješnost. Da ne gleda na ono svjetlo koje baca svoje zrake ljubavi na naše tmine.

Gospodin nam želi ponuditi drugačiju sliku o sebi, želi nam ponuditi novu perspektivu nade za našu budućnost. Da ne odbacujemo tako lako ljepotu života koja nam je darovana, da se izborimo za svoju slobodu i očuvamo dostojanstvo vlastitog i tuđeg života. Sve dok u nama postoji čežnja da se oslanjamo na Božju riječ, na Isusovu riječ, mi smo na putu spašenosti. Sve dok u nama postoji i malo povjerenja u Uskrslog Krista u nama djeluje Božja milost po kojoj prepoznajemo svoju grešnost, ali po kojoj možemo prepoznati  Božju ljubav prema nama. Jer Gospodin nas ne želi osuditi nego nam nudi spasenje. Po proroku Izaiji nam govori: „Evo dotičem se tvoga srca, krivica ti je skinuta, grijeh ti je oprošten.“ Isus i ovog trenutka prilazi tebi i govori ti: „Odbaci sve svoje sumnje i strepnje. Nemoj misliti da si preslab ili nedostojan moje ljubavi. Ne boj se, budi hrabar i odvaži se učiniti ono što tražim od tebe. Imaj povjerenja izgraditi svoj život na mojim riječima.“ Na te Isusove riječi s povjerenjem mu možemo odgovoriti riječima psalmista: „Gospodine ti pružaš svoju ruku po kojoj me spašavaš. Ti ćeš dovršiti na meni svoje djelo. Gospode, vječna je ljubav tvoja! Djela svojih ruku ne zaboravi.“  

Vlč. Siniša Blatarić

Postavite komentar