(Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-6ab.15ab.17; 1 kor 12,31-13,13; Lk 4,21-30)
Nakon što smo se prošle nedjelje upoznali sa programom Isusovog evanđelja i njegovog proglasa godine milosti Gospodnje, koja zapravo naznačuje proglašenje Božjega milosrđa za sve ljude koji će se upoznati sa porukom Evanđelja. Danas slijedi nastavak Isusovog tumačenja teksta proroka Izaije kojeg je citirao, a kojeg smo čuli prošle nedjelje.
Zanimljivo je primijetiti kako reagiraju prisutni u sinagogi. Najprije slijedi sveopće oduševljenje i divljenje Isusovim tumačenjem, a potom iznenada slijed negodovanje kada Isus prokazuje kakvo je njihovo stanje vjere. Isus je uočio njihovu sumnju i nespremnost da prime Božje milosrđe, zapravo razotkriva kako oni sami ne želi biti prema drugima milosrdni kao što je Bog prema njima. Zato i kaže da nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.
No ono što je najviše razbjesnilo prisutne, što je njih usporedio sa prijašnjim naraštajima koji nisu prihvaćali proroke preko kojih je Bog svoj narod opominjao, za razliku od pogana, koji su prihvaćali spasenjsku poruku od Gospodina.
Toliko su se razgnjevili na Isusa da su ga silom istjerali iz grada i htjeli ga kamenovati. U njihovim srcima bjesnila je oluja srdžbe i zavisti jer nisu mogli podnijeti istinitost Isusovih riječi.
Zar i mi sami ponekad slično ne reagiramo kada nam netko predbacuje da nismo ovo ili ono dobro učinili. Kao što u nekim prilikama negodujemo kada čujemo od svećenika kako opominje svoje vjernike u župi da bi trebali svoj život usklađivati sa vrijednostima evanđelja. Kako nije u redu da imaju dvostruki život. Smatraju se pravim vjernicima jer idu nedjeljom na svetu misu, primaju sakramente, obdržavaju post i nemrs, pridonose crkvenim potrebama, a s druge strane prihvaćaju i prilagođavaju se nekim vrijednostima ovoga svijeta koji su protivni Evanđelju i katoličkom nauku. Samo jedan primjer, koji će u vama možda izazvati negodovanje. U sebi se možda i slažete da je nedjelja dan Gospodnji, ali to priznate samo za sebe ali i ne za druge. Ne mislite na svoje bližnje koji bi također željeli taj dan Gospodnji provesti sa obitelji.
Koliko puta ste do sada otišli nedjeljom u trgovinu u trgovački centar i kupili nešto što ste mogli i u subotu da ste htjeli. Jer ste ikada pomislili na onu ženu u trgovini da bi ona sada htjela otići kući i biti sa svojom obitelji. Vi ćete reći, pa nismo mi krivi, nego vlasnici, država koja to dopušta. No zar time se i sami ne stavljate na stranu tog istog vlasnika jer svojim odlaskom u kupnju samo podržavate rad nedjeljom.
Sestre i braćo, Isus nije bio neki vanzemaljac ili neko polubožanstvo, on je u potpunosti živio stvarnost ljudskog života, ali istodobno je bio utjelovljenje Božje ljubavi. Svojim djelima i načinom života pokazivao je da je na djelu Božje milosrđe među ljudima. On sam je rekao da je došao da potraži izgubljene i da ih vrati natrag prema Božjoj ljubavi.
Apostol Pavao koji je u svom životu doživio taj neizmjerni dar Božje ljubavi, piše u jednom trenutku svog života jedan prekrasan himan o ljubavi. Apostol ne govori o osjećajnoj ljubavi, niti o prijateljskoj ljubavi, niti o erotskoj ljubavi, nego tu ljubav naziva agape. To je ljubav koju je utjelovi sam Krist Gospodin, ljubav koja je sebedarje. To je ljubav koja postaje temelj kršćanskog života i koja je stožerna krepost te koja prožima sve ostale kreposti i karizme. Apostol nadalje pojašnjava da ta ljubav svoje ishodište ima u Bogu.
Mogli bismo reći da mi kršćani vjernici smo u sukobu interesa kada zapostavljamo u vlastitom životu taj najvredniji segment svih vrijednosti i kreposti. Sveti Pavao nas upućuje na traženje dara te ljubavi, agape, jer ona je mnogo važnija od bilo kojeg drugog dara. Sve što ćemo u svom zemaljskom životu naučiti, izgraditi, spoznati, ništa se ne može usporediti sa tom Božjom ljubavlju, na kraju, sve će to iščeznuti onoga trenutka kada ćemo gledati tu uzvišenu Božju ljubav licem u lice.
U knjizi pape Franje, pod nazivom Božje je ime milosrđe, piše: „Što je življa svijest o našoj bijedi i našem grijehu, što više doživljavamo ljubav i beskrajno Božje milosrđe na sebi, to smo sposobniji s pogledom punim prihvaćanja i milosrđa stati pred tolike ranjene koje susrećemo na svojemu putu.“
Primati Božje milosrđe, znači i sam biti milosrdan, znači i sam ostvarivati one temeljne evanđeoske vrijednosti. Stoga nemojmo biti poput onih koji govore, pa tako i drugi rade. Život je prekratak da bi si mogli dozvoliti takav luksuz da samo tako lako odlučimo potjerati Isusa iz svog doma, iz svoje intime, nego prihvatimo ono što nam On želi darovati kako bi nas oslobodio našeg vlastitog ropstva u koja smo upali prihvaćajući ponekad iskrivljene vrijednosti ovoga svijeta a koje ne vode nikamo drugamo nego u ništavilo. Okrenimo se Isusu, okrenimo se Božjem milosrđu i tad ćemo i mi doživjeti čuda u vlastitom životu, kao što doživljavaju mnogi oni koji unatoč ne razumijevanju okoline žive kršćanske evanđeoske vrijednosti.
vlč. Siniša Blatarić