Od djetinjstva su mi drage staze. Staza, po domaču steza, uski, ugažen prolaz koji vodi prirodom. Jedna je takva vodila od jednog našeg vinograda do drugog, s jednog brijega na drugi. Odvojila se od puta koji je povezivao bregove, skrenula u vinograde susjeda, presjekla kroz njih po polovini brijega, ušla u šumarak i počela se strmo penjati uz brdo da bi ponovno izbila na isti put. Znala sam njome trčati žureći da stignem prije tatinog traktora koji je polako napredovao po putu. Puno češće hodala sam stazom polako, stavljajući nogu pred nogu jer je bila uska. Pamtim kontrast pruge ugažene zemlje i divljeg raslinja drača koji je okružuje: divljih kopriva, trava, maslačaka, lobode, koprive, trputca, mahovine. Pamtim miris, svjež i bogat miris koji je poneko bilje ispuštalo kad bi se noge o njega očešale. Ljeti, znala sam dijelom staze proći bosa s obućom u ruci jer je zemlja staze kroz šumarak bila tvrda i čista od trave i trnja. Steza … I dan danas rado bih stupila na svaku koju vidim da istražim kamo vodi, što krije iza zavoja i žbunja, gdje završava. Ali, kad se zabasa na neku nepoznatu stazu, valja njome pažljivo ići. Ako joj trag nije jasan, bolje je njome ne kretati. Ako se suzuje i postaje sve neprohodnija ili se prekida u trnju, valja se vratiti. Ako se uspinje, previše je kamenita ili je na rubu strmine, opasna je. Ako tlo postaje sve mekše, natopljeno je vodom i noga nema čvrsti oslonac, vrijeme je za povratak.

Kako u prirodi, tako i na životnim stazama, puno je mogućih pravaca kretanja. Mnogi bi sve probali jer kažu: sve je dobro. Nije sve dobro; mudrost zbori: sve ne koristi. Stoji u poslanici Korinćanima (1Kor 6,12): „„Sve mi je dopušteno!“ Ali – sve ne koristi. „Sve mi je dopušteno!“ Ali – neću da mnome išta vlada.“ Zbilja, nije sve na napredak. Pred smrt slavni kralj David, miljenik Božji, daje uputu svome  nasljedniku Salomonu: „Slušaj naredbe Jahve, Boga svoga, idi Njegovim stazama, drži se Njegovih zakona, zapovijedi, naredaba i njegovih pouka, kako je napisano u Zakonu Mojsijevu, da bi uspio u svemu što poduzmeš i svagdje kamo se okreneš.“ (1Kralj 2,3) Poslušao je Salomon oca: na Božju ponudu da traži što će mu biti dano na početku njegova vladanja tražio je pronicavo srce da razlikuje dobro od zla. Dobro je odabrao Salomon pa je primio što je tražio, a i puno više.

Na životnim stazama treba pratiti znakove jer mnogo je staza propasti. Mnoge su staze života široke i udobne, dobro ugažene makar vode ravno u vječnu smrt. Na njima su zemlju puta noge brojnih putnika samljele u prašinu pa svaki teški korak diže kovitlac prašine koja prlja odjeću, grize nos i ne da disati. Kako to ne vidimo? Zašto slijedimo staze koje vode u propast?

Molimo za Božju milost da na putu života možemo raspoznati prave staze. Koje su staze prave? Zar ne one uske kojima nas u teškoći i tegobi vodi Bog? Kako ćemo ih vidjeti? Tko će nam ih otvoriti? Stvoritelj, naravno, ta piše (Ps 23, 3): „… Stazama pravim On me upravlja, radi Imena svojega.“ Te staze postaju vidljive onome tko se da voditi u nedužnosti srca. Nepoznatim stazama hoditi pod vodstvom pouzdanog Vodiča, za Njim ići – to nam je činiti. Gdje završava staza kojom nas Bog upravlja, kamo vodi? Evo odgovora:
„… onomu koji hodi stazama pravim —
njemu ću pokazati spasenje svoje.“ (Ps 50, 23)

BK