Tu je da prekrije zemlju. Željena na travnjacima; smetnja u vrtu i kamenjaru;  pokrov u šumskom guštiku; među kamenjem; u pukotinama asfalta i betona; u zapuštenom žlijebu krova ili ruba cesta. Neuništiva.

Kad je tlo suho, požuti; naizgled uvenula, ipak živi – na životu je drže samo kaplje rose koje se kondenziraju na njenim vlatima. Čim suša prestane, opet zeleni i raste. Rosna, obasjana sunčevim zrakama svjetluca dijamantima brojnih kapljica vode. Kose je, no to joj ne šteti, postaje bujnija. Među njenim se vlatima nađe poneki drač, raste unatoč njemu. Neizbježno je gaze, ali samo se savine, ne puca; pritisak nogu ne nanosi joj štetu, čim se teret makne, uspravi se.  Leluja u plesu vjetra u zajedništvu raznih vrsta trava. Kad je okuje mraz, dobije kristalni omotač, ali i pod njim diše. Prekrije li je snijeg, odmara zaštićena tim bijelim pokrovom. Daruje se za jelo životinjama. U njoj zaklon od grabežljivaca nalaze glodavci i kukci. Pokošena, pod vrelinom sunca širi jaki miris sijena. Rodi zrnjem kao plodna žitarica, ljekovita liječi rane na koje je privijena. Uništi li je požar, uz minimum vlage  sjemenke joj doskora niknu novim mladim zelenilom. Prekriva je prašina, miju kiše, čupaju je i pasu ptice, životinje joj grickaju korijenje, ali – stalno je tu. Njeno zelenilo odmara oči, a opet – ne zamjećuju je, to je samo trava.

Čemu govor o travi?
Govor o travi zato da nam se srce raduje i kosti nam procvatu kao mlada trava (Iz 66,14) jer ovo su riječi Riječi Gospodnje:
„Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni?“ (Lk 12,27-28)

Ako je stvor trave tako otporan, koliko li je više to tebi dano, malovjerni?
Ako je stvor trave tako svestran, koliko li više to jesi ti, malovjerni?
Ako je stvor trave tako svrhovit, koliko li si više ti, malovjerni?

BK