( Iz 62,1-5; Ps 96,1-2a.2b-3.7-8a.9-10; 1Kor 12,4-11; Iv 2,1-12)
Kada nas netko pozove na neko slavlje, bio to imendan, rođendan, svadba, župno proštenje ili neka druga kulturna i društvena slavlja, zasigurno se vrlo rado na njih odazovemo. Također i mi sami se osjećamo počašćenim što smo pozvani ali i što ćemo sudjelovati na tom slavlju, pa čak u sebi mislimo da ipak taj netko koji nas je pozvao, da nas ipak cijeni i da mu nešto značimo u njegovom životu.
Na slavlja rijetko kada odlazimo praznih ruku, uvijek znademo donijeti neki dar, kako bi i mi na neki način počastili onog koji nas je pozvao. Tom prilikom se trudimo da darujemo nešto dobro i korisno.
Darovati nekome nešto, nekoj osobi koja ti je posebno draga ili ti nešto znači, izvanjski je znak našeg izražaja zahvalnosti ili ljubavi. Možemo reći da je ta izražajnost usađena u samu ljudsku narav, ali nije to svojstveno samo čovjeku, već to možemo pronaći i u samoj prirodi, gdje se različiti oblici života međusobno privlače.
Mladić koji izražava svoju ljubav prema djevojci, uvijek će od sebe davati ono najbolje što ima, tako i obrnuto. No, zanemarimo li na trenutak naših pet osjetila i naše tijelo, ostaje nam samo čovjekov duh i duša. Dolazi tada do izražaja čovjekova duhovna duša, ono što čovjek nosi u sebi od svog rođenja do smrti. To je ono što čovjeka razlikuje od drugih živih stvorenja, što ih je Stvoritelj izveo u život. Čovjek dakle nije samo fizičko stvorenje nego i duhovno.
Naš Stvoritelj, Bog Otac udahnuo nam je duhovnu dušu kako bi bili sposobni spoznati Njegovu prisutnost. U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog, te riječi su zapisane u knjizi proroka Izaije. Bog koji jest sama ljubav, želi nas tom istom ljubavlju k sebi privući i prožeti, da zauvijek ostanemo sjedinjeni u Njegovoj ljubavi. Tako naša duhovna duša neprestano u nama čezne da se sjedini u ljubavi sa svojim Ljubljenim Zaručnikom. Kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati. Kad bi duša imala uzvišenu spoznaju o Bogu, kad bi poznavala sve tajne, ništa joj ne bi koristilo, kako kaže sveti Pavao, za sjedinjenje s Bogom kad ljubavi ne bi imala.
Početak Isusovog javnog djelovanja evanđelist Ivan veže uz sliku ženidbe. Kod Židova u ono vrijeme svadba je znala trajati i po tjedan dana. Nije niti čudno tada što bi možda posljednjih dana svadbe ponestalo hrane i pića. Kada je Isusova majka rekla Isusu da je na svadbi ponestalo vina, a poslužiteljima da učine sve što će im Isus kazati. Ivan želi pobuditi u nama koji smo zatečeni tim prizorom i u njega uvučeni, vjeru u Isusa Krista, povjerenje da će On providjeti ono što nam je potrebno i tako će očitovati svoju slavu.
Isus odjednom mijenja očekivanja onih ljudi koji su bili u uskom dodiru sa njime. Da bi Isus istaknuo novost onog što on donosi, koristi se kamenim posudama u kojima je bila voda, a koja je služila Židovima za obredno pranje ruku i posuđa. Tu vodu on pretvara u vino, ono što je bilo ponestalo na svadbi. Tim znamenjem Isus naznačuje da je novo vino, evanđelje koje on donosi u suprotnosti s vodom stare vjere Židova. Ne izgrađuje čovjeka ono izvanjsko, već ono što dolazi iz njegove nutrine, duhovne duše. Isus Krist je došao donijeti nešto uistinu novo. Kasnije Isus na posljednjoj svojoj gozbi, koristi vino kao simbol svoje krvi. Time Ivan povezuje Isusov početak i svršetak njegovog zemaljskog djelovanja. I kao što je Isusova majka prisutna kod prvog čuda, tako je i prisutna podno Isusovog križa, njegovog časa proslave. A riječi koje izgovara ravnatelj stola; da je zaručnik čuvao dobro vino sve do kraja, odnosi se na ono što će Isus na svojoj posljednjoj večeri ponuditi učenicima.
Euharistijsko slavlje nama kršćanima postaje otajstveni događaj u kojem se sam Krist daruje pod prilikama kruha i vina, time se On najtješnje sjedinjuje sa svakim čovjekom koji je pozvan na Njegovu svadbu, gozbu. Time se Krist označuje da je On onaj Zaručnik čija će pravednost i spasenje planuti ko zublja, dok Crkva označuje onu zemlju koja će biti prozvana novim imenom što će ga odrediti usta Gospodnja, više se neće zvati Ostavljenom i Opustošenom, već Moja milina i Udata, a svi narodi vidjet će njezinu pravednost i slavu.
Bog uvijek koristi ono što je stvorio na dobro čovjeka, a čovjeka poziva da se na dobro služi onim darovima koje zadobiva od Njega. Tako Sveti Pavao, govori da smo po Kristu zaprimili različite darove, službe i djelovanja od istog Duha Božjeg koji čini sve u svima. Svaki pojedinac zadobiva različite darove a koji trebaju služiti na korist čitavoj zajednici. Bog dijeli milosti i službe tako što i Crkvu Isusa Krista obasiplje raznovrsnim darovima da usavrši svete za djelo služenja, za izgradnju Kristova tijela.
Bog otac nas svakodnevno poziva na svadbeno slavlje svog Sina, Isusa Krista, koji kao Zaručnik se želi intimno sjediniti u ljubavi sa tvojom duhovnom dušom. Mi koji ćemo i danas sudjelovati na Euharistijskoj gozbi, prinesimo svoje darove Gospodinu. Nemojmo dolaziti praznih ruku, počastimo ga onime što će On moći upotrijebiti na dobro i na korist čitave Crkve. Prinesimo mu svoje srce, svoje prošnje, svoju ljubav. A preko Djevice Marije nam poručuje da budemo uvijek spremni učiniti ono što je Njegova volja, pa makar se to protivilo našem razumijevanju, vjerovanju ili navikama. Budimo djelotvorni izvršitelji riječi, a ne samo slušatelji i dopustimo da Isus u nama započinje nešto sasvim novo.
vlč. Siniša Blatarić