U pokušaju da diskreditira vjeru današnji obrazovani čovjek svijet tumači znanošću. Nema Boga, kaže čovjek znanja, svijet nije stvorio Bog nego ga je oblikovala evolucija. Nema Boga, kaže čovjek znanja, opći potop uzrokovan je padom meteora. Nema Boga, kaže, Crveno su more razdvojile prirodne sile. Čovjek znanja tvrdi da je Mojsije razgovarao s grmljavinom na gori na kojoj je bila erupcija vulkana.
Istina je, mehanizme mnogih prirodnih pojava čovjek je otkrio i razjasnio: elektricitet, magnetizam, plime i oseke, Mjesečeve mijene, nastajanje bolesti, potrese, tsunamije, kataklizme. Gotovo sve što je u davnini bilo misterij, danas je objašnjeno. Teleskopima i letjelicama čovjek istražuje daleki svemir, podmornicama podmorje, mikroskopima mikrosvijet. Zar više ništa nije skriveno našoj spoznaji? Zar nema Boga i stvoriteljske mudrosti?
Zašto u svojim znanstvenim istraživanjima čovjek nije našao Boga? Odgovor je jasan: jer Ga ne želi vidjeti, jer u oholosti svoje pameti Bogu ne daje mjesta u svijetu. Vidjeti Boga vrlo je lako: kako bi Ga vidio, čovjek se treba zagledati u Njegovu sliku – u sebe sama. Treba se zagledati ne kamerama, mikroskopom, ne nekom tehničkom spravom. Ništa od toga ne bilježi Unutarnju Prisutnost. Ništa od toga ne mjeri Žar srca. Ništa od toga ne može snimiti Prvinu svega. Ništa od toga ne može predočiti radost Mira. Ništa od toga ne prikazuje Dah Životvorni. O onome što je mjerljivo i ide u prilog postojanju Stvoritelja šuti se: o blagotvornosti blagoslova, o molitvi koja mijenja moždane valove i strukturu tvari, o sili vjere koja nadilazi prirodne zakone, o snazi nade koja je jača od bilo kojeg zakona prirode, o moći ljubavi koja preobražava naizgled nepromjenjivo. Kad bismo znali Dar Božji (Iv 4,10) i Onoga u koga smo kršteni, gdje bi nam bio kraj? Naoružali bismo se hvalospjevom Bogu i postali novo stvorenje, nepobjedivo u dobroti Stvoritelja, snazi Spasitelja i mudrosti Posvetitelja.
Boga ne možemo mjeriti niti predočiti. On nije u grmljavini, nije u potresu, nije u oluji; sve to i Biblija kaže (1 Kralj 19,11). Njega možemo tek osjetiti po učincima koje u nama proizvodi kad djeluje na razini naše sjetilnosti. Sveprisutni Bog u nama je i oko nas; s nama i usprkos nama; uz nas i bez nas. Raspon valova naše svijesti kojom bismo Ga mogli naslutiti premalen je, tek je crtica na beskrajnoj skali koju On zauzima. Za svakoga od nas ta je crtica na drugom mjestu. Kad se dogodi da se ugodimo s frekvencijom Ljubavi, tada ne treba mjernih instrumenata da nam to potvrde, znamo da je tu, duh nam zatitra Snagom koja nije od nas, koja nas beskrajno nadilazi.
Koji je spas za današnjeg čovjeka znanja? Što ga može dovesti bliže Stvoritelju? Valja mu se vratiti jednostavnosti djeteta, priznati vlastito neznanje po pitanju Boga i u Njega staviti sve pouzdanje. Riječi zapisane u mudrim izrekama (Izr 22, 17-18) shvatimo kao pouku Svevišnjega:
„Prigni uho svoje i čuj riječi moje
i upravi svoje srce mojem znanju,
jer milina je ako ih čuvaš u nutrini svojoj,
i kad ti budu sve spremne na usnama tvojim.“
Čovječe …
… u poniznosti prigni uho svoje Glasu Boga …
… utihni, pa ćeš čuti riječi Njegove …
… žudi za poukom Onoga koji je Znanje samo …
… dopusti da te ispuni najveće Znanje, čuvaj pouku u nutrini bića …
… pripravi se: neka ti usta govore iz primljenog blaga srca tvoga …
BK