( Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1-4. 24-25.27-28.29-30; Tit2.11-14:3,4-7; Lk 3,15-16.21-22)
Svi mi ovog trenutka živimo različitim životima i svatko od nas ima različito poslanje u ovome svijetu. Ipak ono što imamo zajedničko jest milost krštenja.
Sveti Pavo pišući pismo svom ljubljenom učeniku Titu, kojem je povjerio vođenje jedne kršćanske zajednice na Kreti, piše mu riječi pune utjehe, nade i ohrabrenja, jer su se neki kršćani našli u iskušenju da se ponovno vrate prijašnjem načinu života od kojeg su bili oslobođeni. Tako Pavao piše da se pojavila milost Božja, spasiteljica svih ljudi, koja nas je odgojila da se odreknemo, bezbožnosti i svjetovnih požuda, kako bi razumno, pravedno i pobožno živjeli u sadašnjem svijetu. Nadalje, Pavao pojašnjava tko je ta spasiteljica ljudi. Tako kaže da je to milost krštenja, kupelj novog rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom, koji je bogato izlit na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našem, koji je sam svoj život dao za nas, kako bi nas oslobodio i očistio od naših grijeha i bezbožnog načina života.
Svatko bi od nas u ovom trenutku imao nešto zamijetiti što mu smeta kod nekoga, nešto što mu se ne sviđa, što ga iritira, možda čak i sablažnjava. Često nas sigurno kopkaju u glavi takve misli, a možda se ne osuđujemo obratiti toj osobi i pitati ju zbog čega se tako ponaša i mogu li joj ja kako pomoći.
Ponekad bi bilo dobro postaviti si sljedeća pitanja i odgovoriti na njih: po čemu se na meni primjećuje da sam kršćanin, odnosno da sam drugačiji od nekog drugog koji nije zaprimio milost krštenja? Što bi to ja trebao isticati u svom životu da drugi primjećuju moju vjeru u Isusa Krista? Imam li ja hrabrosti svjedočiti svoju vjeru i živjeti po kršćanskim vrednotama, Crkvenim propisima? Koliko ja u svojoj župnoj zajednici kao vjernik pridonosim da u njoj pružam svjedočanstvo, razumnog, pravednog i pobožnog života? Je li krsna milost koja je na mene pri krštenju izlita po Duhu Svetom od Isusa Krista, me osposobljava za takav način života?
U današnjem evanđelju Luka nam donosi izvještaj o Ivanu koji je krstio sav narod a među tim narodom dođe i sam Isus da se krsti. Ivan je krstio vodom, koja simbolizira umiranje starom načinu života i rođenje u novi život. Ali što se dogodilo prilikom Isusovog krštenja? Ako smo pažljivo slušali evanđelje, mogli smo čuti kako prilikom krštenja, Isus se molio svom Nebeskom Ocu i nakon njegove molitve na njega silazi Duh Sveti i začuje se glas s neba: Ti si Sin moj ljubljeni, danas te rodih!
Te iste riječi odnose se na svakog od nas. Prilikom krštenja sam Bog Otac ih ponavlja i kaže tebi; Ti si Sin moj ljubljeni, danas te rodih! Te riječi se ostvaruju po Isusu Kristu jer su po njemu izgovorene i po njemu smo primili milost dara Duha Svetoga, kako bi bili osposobljeni za naše poslanje u svijetu. Taj milosni dar krštenja koji se poput vatre u nama zapaljuje, potrebno je kroz čitav život održavati tu vatru neugasivu. Upravo ta vatra simbolizira Duha Svetoga, jer vatra pročišćava i ujedno je snaga koja preoblikuje. Zato je i Ivan rekao za Isusa da će on krstiti Duhom Svetim i ognjem. Ali ta vatra lako može ugasnuti, ako joj ne dajemo potrebno sredstvo, tako i Duh Sveti neće djelovati u nama ako zapustimo u svom životu sakramentalni život. Kada Duh Sveti više ne djeluje u nama, tada naš duh postaje slab i lako upadamo u životne pogreške i poteškoće.
Može nam se tada činiti kao da nam je u životu sve loše krenulo, imamo osjećaj kao da nas je Bog napustio i ostavio u pustinji tamne noći u kojoj ne vidimo izlaza. U tim trenucima nije Bog taj koji se udaljio, već mi smo se udaljili od Njega. On nas nikad ne napušta, već nas neprestano poziva da mu se vratimo. I tada možemo u dubini svog bića čuti glas koji viče u nama: „Pripremi put Gospodinu u pustinji svog života, poravnaj mu stazu, otvori mu svoje srce i ponizi se pred njim. Dopusti da izravna ono što je krivudavo u tvom životu, dopusti mu da te očisti od grijeha, da izliječi tvoje duševne i tjelesne rane“.
Bog koji je i sam htio postati čovjekom i podijeliti sa svakim njegove životne poteškoće, daje nam svoju blaženu nadu po Isusu Kristu, da nas nikad ne napušta već nas poput djeteta nosi u naručju i prima u svoj zagrljaj da se odmorimo u Njemu i kao što majka tješi svoje dijete, tako i On nas tješi.
On koji je tako mudro sazdao čitav svemir, oblikovao tako divno naš planet Zemlju i udahnu život mnogobrojnim stvorenjima i u svakom trenutku daje nam sve potrebno za život; zrak, vodu, hranu i neprestano obnavlja lice zemlje, traži samo jedno od nas da nikad se ne udaljujemo od Njega, već da ga s povjerenjem u molitvi i sakramentima pronalazimo.
Po Isusovom krštenju svi smo postali ljubljeni sinovi i kćeri Boga Oca. Po Kristu primamo Duha Svetoga koji nam daje snage da živimo dostojno onog poziva kojeg smo primili. Ohrabruje nas da živimo u ovom svijetu razumno, pravedno i pobožno. Duh Sveti priprema te na obrat misli i srca… na obraćenje. Bog od tebe traži da se prepustiš Kristu i primiš njegovu ljubav. „Sve što Bog može dati je njegova ljubav“ (Isak, Sirijac).
Ne poziva li nas upravo Evanđelje da primimo Duha Svetoga u onaj dio u nama gdje srce našeg djetinjstva živi? Sveti Čiril Aleksandrijski kaže da; „Isus Krist po krštenju nije za sebe primio Duha Svetoga nego radi nas, jer sva nam dobra dolaze po njemu, a to što je postao čovjekom na taj način je u sebi zahvatio čitavu prirodu da je u potpunosti obnovi i iscijeli“. I zato možemo samo svojom dušom zahvaljivati i blagoslivljati Gospodina, koji je tako silno velik, odjeven veličanstvom i ljepotom. I kada ćemo zahvatiti svojim prstima posvećenu vodu i njome učiniti znamen križa, prisjetimo se svog krštenja po kojem smo postali ljubljena djeca Božja.
Vlč. Siniša Blatarić