Bučan bijaše početak ove nove godine. Vatromet, pucanje petardi, veselo društvo, slavlja.  Potom mamurluk i pospanost. Nakon svega, zaredali su dani koji su, ruku na srce, vrlo slični onima iz stare godine: ničega novog pod suncem.

Stara čestitka iz Prigorja veli:
Na tom mladom letu zdravi, veseli, tusti, debeli;
dej vam Bog: picekov, racekov, telekov, ždrebekov,
pune lagve vina, pune škrinje žitka,
a najviše mira i Božega blagoslova.
U čestitki navodi se zemaljsko blago, ali i blago duha. I dok u svakodnevnom čestitanju bližnjima želimo blagostanje, sreću i zdravlje, kao da smo zaboravili na mir i Božji blagoslov. Znamo: veliko blago ne jamči mir duše, materijalno obilje ne osigurava radost, zdravlje ne garantira bezbrižan život.  Što, dakle, poželjeti na početku nove godine?

Kako ne bismo samo dodavali novi niz dana na one već prošle, treba naći vremena za povlačenje u tišinu kako bi se razmislilo o ovome novome početku. Svjedoci smo: vremena su zla, odasvud vrebaju nesigurnost, bolest i nevolja.  Psalmist ovako Bogu vapi (Ps 90,12):
„Nauči nas dane naše brojiti,
da steknemo mudro srce.“  
Tko ne broji svoje dane, zavarava se mišlju da će ih uvijek biti, da vremena ima napretek. Nije tako. Dani naši prolaze brzo. Imamo planove, puni smo sanja i želja za sutra, a tko zna kad će se od nas zaiskati život naš. Nekih od naših prijatelja, bližnjih, susjeda ili znanaca koji su početkom prošle godine kovali životne planove više nema među nama. Ni samima  nam budućnost nije poznata; ono što dolazi, skrito nam je. Jedno znamo, nismo tu da bismo ostali vječno. Ovaj je život tek proputovanje , „staza uspona od gnijezda do zvijezda“ kako to kaže pjesnik Mak Dizdar. Jednom nam je napustiti toplo i ugodno blato ovoga gnijezda, bolje da već sada uzdignemo pogled do Svjetla zvijezda!

BK