Velik je svijet i odasvud okružuje. Nameće svoju užurbanost, svoju buku, globalne probleme, smeta svojom umreženošću, nametljiv je, izaziva nemir, budi strane apetite, zbunjuje nedosljednošću.

Dosta je!

Treba reći: dosta je.
Dosta je, svijete: ja te u sebe ne puštam.
Svoga sam tijela, i duha, i srca, i volje, i osjećaja, i odluka jedini gospodar.
Odmakni se, svijete! Do ovdje možeš i ni koraka dalje. Ne puštam te.
Zatvaram vrata sobe svoga duha, unutra ne možeš.
Kroz prozore očiju vidim te. Mašeš mi i privlačiš pažnju, ali ja te ignoriram.
Nešto mi vičeš, ali ja te ne čujem: vidim tek micanje tvojih usta.
Osjećam ti bijes, vidim mržnju pogleda, ali ne bojim te se.
Kad oči duha okrenem u sebe, neću te ni vidjeti.
Kad smirim srce, neću te ni osjetiti.
Ovamo ne možeš ući.
Možeš udarati vrata tražeći ulaz, njihov je zasun s moje strane.
Mogu se sklupčati poput ježa u mir nježnosti i nećeš me moći povrijediti. Iza bodlji tebi okrenutih, blaga je toplina i mekoća duše. Posegneš li za mnom, sebi ćeš naškoditi. Mene brani snaga nedužnosti.
Daleko sam od vihora tvog bojnog polja, svijete. Mnoge napadaš, nemoćne u odupiranju tvojoj sili. Mnoge pozljeđuješ. Vidim li ozlijeđenog, otvorit ću vrata, izići ću. Uvući ću ranjenog u sigurnost kako bi se u miru oporavio i čvrsto zatvoriti vrata da se sklonimo od paljbe tvoje mržnje.
U ugodi sobe duha mnogo je mjesta za izbjeglice koje te napuštaju, svijete, za one u potrazi za novim životom.  
Brojne su sobe duha raspršene diljem svijeta. Poput sitnih kapljica ulja što plivaju kaljužom svijeta, dodirnu li se, one se spoje u veću kap i razmijene  blagoslov štićenosti; ta od istog su Duha sve primile blago svoje zaštite i sigurnosti …

O, kad bi sav duh svijetu zatvorio vrata!

BK