( Bar 5,1-9; Ps 126, 1-2ab.2cd-3.4-5,6;Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6)

     Nutrina našega bića posebno zatitra radošću kada nam u susret dolazi osoba koja nam je posebno draga i prema kojoj gajimo određenu simpatiju. Naše raspoloženje odjekuje drugačije u prisutnosti te osobe, potajno izvire ljubav iz srca. Ta ljubav raste u nama do mjere darivanja. Ona je u stanju odstrani od nas osjećaj tuge i nesreće, te unijeti u naš život Božju ljepotu koja nas iznutra preobražava.

 Kako je lijepo znati da postoji netko tko nas cijeni, poštuje i voli. Lijepo je znati da postoji netko tko moli neprestano za nas. Ponekad ljudi koji su doživjeli razočaranje života, neispunjenost svojih želja izgube povjerenje u ljude, povjerenje u ljubav. Misleći da su ostavljeni i da nitko za njih više ne mari. Teško je takvoj osobi objasniti da ipak postoji netko, tko priprema bolje i pravednije putove njezine budućnosti.

Taj netko je Isus Krist, koji je ušao u stvarnost našega života. To je Onaj koji je u začetku našeg postojanja započeo dobro dijelo u nama i želi ga po nama dovršiti.

Evanđelje nam osvjetljuje jednu osobu koja je to doživjela u utrobi svoje majke. Život te osobe, Ivan nazvan Krstitelj, prikazao nam je evanđelist Luka. Luka nam donosi povijesni kontekst Ivanovog djelovanja u vrijeme cara Tiberija i njegovih upravitelja u pojedinim pokrajinama Rimskoga carstva, te u vrijeme utjecajnog velikog židovskog svećenika Kajfe. To su bili ljudi na visokim političkim i vjerskim položajima, mogućnici onog vremena koji su sebi pripisivali određenu vlast i moć. U usporedbi s njima, Ivan je bio nitko i ništa, tek običan mladić koji je živio tamo negdje u pustinjskom dijelu Judeje.

Ipak, Bog je odlučio upravo po Ivanu pripremiti ljude onog vremena, za dolazak Mesije, Spasitelja svijeta. Ivan je odigrao ključnu ulogu u tom razdoblju povijesti, značajnu za daljnju budućnost čovječanstva. Bog je u njemu utjelovio glas svih starozavjetnih proroka, počevši od Ilije. Ono što su ti starozavjetni proroci naviještali, Ivan je to dovršavao, pozivajući na obraćenje za oproštenje grijeha.

Mi koji smo ovdje u crkvi i mnogi drugi neznatni ljudi koji dolaze slušati Božju riječ u crkvu, na svetu misu, na duhovne obnove, možda nismo na visokim, značajnim položajima, niti imamo vodeću ulogu, kao što to imaju neki današnji mogućnici ovoga svijeta, pojedinih država, velesila. Ali i mi možemo djelovati poput Ivana Krstitelja, provoditi mali život savjesnosti u ljubavi, u radu i zalaganju. To su možda mali putovi, ali putovi koji vode spasenju na koje smo pozvani. Pozvani smo kao kršćani vjernici prije svega, učiti se rasti u ljubavi, kao što nas potiče apostol Pavao. Plod sve jače i zrelije ljubavi u nama jest spoznaja i rasuđivanje onoga što je bolje i dobro za nas. Bog želi po nama dovršiti započeto djelo obnove svijeta, a bolji i pravedniji svijet ne može nastati bez našeg zalaganja u ljubavi.

Kao što je Bog u povijesti Izraelskog naroda, svoj narod izveo iz tuge i nesreće u radost svog svjetla, prateći ga svojim milosrđem i pravednošću. Tako i nama danas priprema putove bolje budućnosti.

      Možda se ne osjećamo spremnima izvršiti ono što ovog trenutka Bog od nas traži. No, niti On ne očekuje od nas da to učinimo odmah sada, već želi ponajprije nas pripremiti za naše poslanje. Kao što se Ivan prije svog javnog nastupa povukao u pustinju, u samoću, provodeći život pokore i poniznosti, tako i nas Bog po Duhu Svetom potiče da u ovo vrijeme Došašća se povučemo u svoju pustinju. To ne znači da zaista moramo otići u pustinju, već da svoj dom, stan, svoju sobu učinimo malom pustinjom, gdje ćemo se moći povući u osamu i tu se vježbati u pokori i poniznosti, učiti se rasti u ljubavi. Kako bi naposljetku bili spremni odigrati ključnu ulogu, poput rezervnog igrača u trenutku kada nas Bog stavi u igru.

      Da bi se zaista duhovno dobro pripremili, potrebno je osim povlačenja u pustinju učiniti upravo ono na što je sam Ivan pozivao, učiniti obraćenje. Pripremiti put da primim u svoj život Krista Gospodina, usmjeriti svoje korake prema Njemu. Jedan od tih priprema je sakrament pomirenja. Ovih dana će nam vrata ispovjedaonica biti širom otvorena. Zašto ne iskoristiti taj trenutak za sebe. „Svaki onaj koji kroz njih uđe, moći će iskusiti ljubav Boga koji tješi, koji oprašta i daje nadu.“ (papa Franjo)

To znači ponovno otkriti ljepotu sakramenta milosrđa – pomirenja u kojem nas sam Gospodin čeka. On je toliko ganutom našom nevoljom, patnjom da nam želi iskazati svoje milosrđe. Sve što je u nama bilo narušeno grijesima, On želi ponovno popraviti. Svaku krivnju izbrisati, te zacijeliti sve rane koje su nastale kao posljedica naših krivudavih staza, ispuniti svu onu prazninu u našoj duši te da obriše svu prašinu koja je ležala u nama i zaklanjala nam pogled na Božju ljepotu ljubavi. I tada ćeš i ti na kraju moći reći: „Velika mi djela učini Gospodin, opet sam radostan.“

vlč. Siniša Blatarić