( Jr 33,14-16; Ps 25; 1Sol 3,12-4,2; Lk 21,25-28.34-36)

Evo dolaze dani – govori Gospodin – kad ću ispuniti dobro obećanje što ga dadoh domu Izraelovu i domu Judinu. Zakoračili smo u jedno novo liturgijsko vrijeme koje nazivamo: Došašće ili Advent a koje u prijevodu znači, jednom riječju  „DOLAZAK“.

 Mi živimo u vremenu koje je prolazno, podložno mijenama, tako se izmjenjuju dani, tjedni, mjeseci i godine. Grci su vrijeme častili kao božanstvo, kojeg su nazivali kronos, kasnije taj pojam je označavao redovito prolazno vrijeme. Odgovoriti što je zapravo vrijeme, jest teško, znanstvenici kažu da je ono relativno. Sv. Augustin je govorio: „ Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekome na pitanje to razjasniti, ne znam… jer vrijeme je nešto najduže i ujedno najkraće.“

Što za nas kršćane predstavlja vrijeme? Mi vrijeme promatramo u okviru u kojem je smještena povijest spasenja. To je posebno vrijeme u kojem se Bog objavljuje, kao milosni trenutak, koji nazivamo kairós. Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, tako nam kaže starozavjetni mudrac, Propovjednik. A Sveti Pavao piše: Kad dođe punina vremena posla Bog svoga Sina. Sama Riječ Božja htjela je ući u ovo naše prolazno vrijeme. Tako se je i naše spasenje ostvarilo u vremenu.

U one dane i u vrijeme ono podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici. Tim riječima naviješta Jeremija proroštvo o dolasku Spasitelja kojeg će Bog podići u Izraelu. Mi vjerujemo da su se te riječi ispunile u Isusu Kristu. Nakon njegovog zemaljskog života, smrti i uskrsnuća, sam Isus nam je obećao da će se opet vratiti u vrijeme, kako je to zapisano u knjizi Otkrivenja: Da dolazim ubrzo!

        Liturgija došašća odgaja nas za spoznaju Onoga koji dolazi. Tako kroz došašće se pripremamo na iščekivanje dvaju Kristovih dolazaka – onoga na kraju vremena i onoga već dogođenoga u vremenu, to nas unosi u igru čekanja i ispunjenja. Došašće ima zadaću aktualizirati otajstvo Kristovog utjelovljenja, te ujedno, navijestiti otajstvo njegovog konačnog dolaska.

       Ipak mi ne znamo vrijeme kada će ponovno doći Isus, i ako u današnjem evanđelju Luka nam donosi opis događaja koji će pratiti dolazak Sina Čovječjega.  I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda… izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Danas pomoću znanosti spoznajemo da neke promjene, na suncu, mjesecu i zvijezdama se događaju po nekom evolucijskom tijeku razvoja. Dok ratova, bolesti i tjeskoba kroz povijest nije nedostajalo pa i danas smo svjedoci mnogih nevolja i tjeskoba koje ljudi proživljavaju, a i sam strah uvukao se među nas zbog pandemije jednog virusa koji vlada.

Uzroci svih tih događaja koji se zbivaju oko nas, jesu političke, moralne, etičke i duhovne prirode. No ono što nas kao vjernike kršćane treba zabrinjavati da se suočavamo sa činjenicom napuštanja tradicionalnih kršćanskih vrijednosti koje su oblikovale ne samo Europu nego i čitav zapadni dio svijeta, kako ga volimo nazivati. Ta kolijevka kršćanske kulture nalazi se u svom rascjepu i velikoj destrukciji. Tako se javlja najveća prijetnja, a to je „bezlični pragmatizam svakodnevnog života Crkve, u kojem sve naizgled teče uobičajenim tijekom, a zapravo vjera sve više slabi i zapada u sve jadnije stanje“. (J. Ratzinger). Papa Franjo u svojoj pobudnici Radost evanđelja, piše: „Razvija se psihologija groba, koja malo-pomalo pretvara kršćane u mumije iz muzeja. Razočarani stvarnošću, Crkvom ili sami sobom, žive u stalnoj napasti da se prepuste sladunjavoj melankoliji, beznađu, što obuzima srce kao najdragocjeniji eliksir zloduha. Premda su pozvani unositi svjetlo i prenositi život, na kraju se daju očarati stvarima koje donose samo tamu i nutarnji umor i polako slabe sav apostolski žar.“

   Apostol Pavo, davno prije, u samim počecima kršćanstva našao se u sličnoj teškoj situaciji u vrijeme kada je osnovao prvu kršćansku zajednicu u gradu Solunu, a obraćenici su bili pretežno pogani. No nakon njegovog odlaska iz Soluna, zbog progona kršćana od strane židova, mnogi su kršćani podnosili fizička zlostavljanja, a neki su čak otpadali od vjere, priklanjajući se ponovno poganskim religijskim štovanjima. Zato Pavao pišući Solunjanima nastoji ih ponovno ohrabriti, podsjećajući na zapovijedi što su ih primili. Da jedni prema drugima trebaju iskazivati ljubav, da im srca budu besprijekorno sveta, da žive tako da u svemu ugađaju Bogu i tako dočekaju Dolazak Gospodina Isusa Krista.

     Pavao nas poziva na obraćenje i posvećenje da ostvarujemo svetost života. Jer Bog nas nije pozvao na nečistoću, nego na svetost i tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga koji je svog Duha Svetoga udahnuo u nas. Slične riječi slušamo i u današnjem evanđelju: Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan.

      Kao kršćani i vjernici ovih ćemo dana kroz dolaske na zornice iščekivati u budnosti i molitvi Kristov dolazak, na što nas i On sam poziva budni budite i u svako doba molite. Došašće nam je darovano milosno vrijeme, ispunimo to vrijeme dobrim djelima, pravednošću, mirom, ljubavlju, dobrotom. Izađimo iz sna vremena te s vjerom i s radošću čekajmo događaj Dolaska i Susreta. U došašću, naime, ne slavimo iščekivanje, nego događanje, događanje dolaska koji traje bez prestanka. Što znači da se Kristov dolazak događa neprekidno, pa i u vremenu došašća. Svetkovina Kristovog utjelovljenja, Božić, nije zato konac iščekivanja, nego vrhunac Kristovog dolaženja u našu životnu stvarnost.

Vrijeme i putovanje usko su povezani jedno sa drugim. Kada se rastajemo sa nekom voljenom osobom koja odlazi na putovanje tada nestrpljivo iščekujemo kada će proći potrebno vrijeme do ponovnog njezinog dolaska.  Tako i mi trebamo nestrpljivo iščekivati Krista koji je otišao k Ocu da bi se ponovno vratio na kraju vremena. Došašće je također i vrijeme učenja hodanja prema Gospodinu koji nam dolazi u susret. Jer Gospodin ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome.

     „Crkva, u koju smo u Kristu svi pozvani i u kojoj po Božjoj milosti postižemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada dođe vrijeme obnove sviju i kad se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnovi i cijeli svijet, koji je tijesno spojen s čovjekom i po njemu dolazi do svoje svrhe“. Tim riječima Koncilski dokument o Crkvi, Lumen Gentium, govori o prolaznosti vremena i ujedno otkriva obzorje povjerenja i sigurnosti.           Možda ćemo se ovih dana naći u pustinji svoga života, putovati kroz tamnu noć iščekujući da negdje u daljini ugledamo svjetlo, upaljenu svijeću preko koje ćemo pronaći put prema molitvi i bdijenju. Stoga, otmimo se zlu snu, kako bi naši snovi i želje bili preobraženi pouzdanom nadom, usmjerenom na Krista koji dolazi., te kako ističe papa Frano: Ne dopustimo da nam se ukrade radost evangelizacije.

Vlč. Siniša Blatarić