( Dn 7,13-14; Ps 93, 1ab.1c-2.5; Otk 1,5-8; Iv 18,33b-37)
Pisac knjige Otkrivenja, apostol Ivan u svom nadahnutom viđenju i tumačenju donosi nam tvrdnju da Bog je onaj koji jest, koji bijaše i koji će doći, on je Početak i Svršetak, Alfa i Omega. Tu tvrdnju Ivan potvrđuje u osobi Isusa Krista kojeg naziva Svjedokom vjernim, Prvorođencem od mrtvih i Vladarom nad zemaljskim kraljevima. Time Isusa Krista prikazuje kao Svevladara sveg stvorenja u čitavom svemiru.
„Već od početka kršćanske povijesti, tvrdnja da je Isus gospodar nad svijetom i nad poviješću, uključuje i priznaje da čovjek ne smije vlastitu osobnu slobodu apsolutno podvrći nikakvoj zemaljskoj sili, nego samo Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Crkva vjeruje da u svom Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj svekolike ljudske povijesti.“ (KKC 450)
U svom programu Evanđelja Isus u središte svog učenja stavlja dolazak Božjega Kraljevstva. Time Isus naznačuje da Božje Kraljevstvo je postojalo i prije nas. Ono nam se približilo u utjelovljenoj Riječi, naviješteno je u cijelom Evanđelju, došlo je Kristovom smrću i uskrsnućem. Božje Kraljevstvo ima samo jedno jedino obilježje, a to je ljubav, koja će na svršetku vremena biti u punini ostvarena i trajat će vječno. To Kraljevstvo koje se ostvaruje u vremenu jest kraljevstvo ljubavi, međusobnog služenja, pomirenja i zajedničke izgradnje novoga svijeta.
Ipak, takvo Kraljevstvo nadilazi našu zemaljsku stvarnost. Ono nadilazi sve prošle, sadašnje i buduće svjetovne vladare i vlasti, kraljevstva, carstva i države. Isus pred Pilatom tumači da njegovo kraljevstvo nije političke prirode, ono ne dolazi od svjetovnih vladara već od samoga Boga. Zato je i došao na svijet kako bi bio Svjedok vjerni tog nadolazećeg istinskog Kraljevstva. Kao što je Krist Gospodin prvi puta došao na svijet da posvjedoči za istinu, te da za nju položi svoj život, tako i svatko koji je postao njegovim učenikom, kršćaninom treba u tom primjeru nasljedovati Krista, da svijetu svjedoči istinu, pa i uz opasnost da bude prezren i odbačen.
O kakvoj se istini zapravo radi? Krist se za svog zemaljskog života sukobio s predstavnicima tadašnje vlasti koji su htjeli da on svoje misli i svoj život prilagodi njihovim političkim ciljevima. No Isus, ostaje dosljedan i vjeran do kraja svom Bogu Ocu. Pa čak i na svom suđenju izaziva Pilata dovodeći u pitanje njegovu pripadnost istini. Na isti način svatko od nas je suočen sa činjenicom hoće li svojim primjerom života zauzeti se u obrani istine ili će se svrstati među one koji svakodnevno napadaju i protive se toj istini, Kristu Svevladaru.
Isusova obrana od židovskih vlasti pred Pilatom jest sudski proces koji traje i dan danas na svjetskoj pozornici te će trajati do onog posljednjeg sudnjeg dana kada će Krist ponovno doći u svojoj moći, vlasti i časti, kada će ga svako ljudsko biće vidjeti, svi oni koji su ga optuživali i razapeli, a svi narodi će tugovati nad svojim grijesima.
„Pred Kristom koji je Istina bit će konačno iznesena istina o stavu svakog čovjeka prema Bogu. Posljednji sud će otkriti, do zadnjih posljedica sve što je tko za svog zemaljskog života dobro činio ili propustio učiniti.
Tek na Posljednjem sudu ćemo upoznati posljednji smisao čitava stvorenja i svu ekonomiju spasenja; shvatit ćemo čudesne putove kojima je njegova Providnost vodila svaku stvar njezinu konačnom cilju. Posljednji će sud otkriti da Božja pravda pobjeđuje sve nepravde što su ih Božja stvorenja počinila te da je Božja ljubav jača od smrti. Poruka Posljednjeg suda poziv je na obraćenje dok Bog još daje ljudima „vrijeme milosno… vrijeme spasa“. Nadahnjuje i sveti strah Božji. Obvezuje na pravdu Kraljevstva Božjega. Naviješta „blaženu nadu“, povratak Krista Gospodina, koji će doći da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji su vjerovali.“ (KKC 1039-1041)
Svatko od nas može se ponekad švercati na tuđi račun, ali u konačnici svatko od nas stat će licem u lice pred Krista Gospodina, svatko će pred njim prignuti svoje koljeno i priznati mu njegovo božansko i kraljevsko dostojanstvo. Ili kako to izriče apostol Pavao; Svaki će, dakle, od nas za sebe Bogu dati račun. Zato imamo priliku još dok živimo u ovom vremenu da potvrdimo svoju pripadnost Kristu. Krštenjem smo obilježeni pomazanjem Duha Svetoga da smo Kristovi. Time smo i sami zaprimili kraljevsko i svećeničko dostojanstvo. Krštenjem smo automatski uključeni u poslanje Crkve koja je u ovom svijetu postavljena kao vjerni znak prisutnosti Božjega Kraljevstva.
Po Duhu Svetom kojeg smo primili potrebno je da razlikujemo između rasta kraljevstva Božjega i napretka kulture i društva u kojima djelujemo. To razlikovanje nije odvajanje, već zauzimanje da se borimo za istinu i pravdu. Ne boreći se nasiljem i oružjem već onom Ljubavlju po kojoj nas je i sam Bog Otac uzljubio u svome Sinu po Duhu Svetome.
„Društvena je dužnost kršćana da u svakom čovjeku poštuju i bude ljubav prema istini i dobru. Od njih traži da bližnje upoznaju s bogoštovljem „jedine prave religije koja postoji u katoličkoj i apostolskoj Crkvi“. Kršćani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako očituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim društvima.“ (KKC 2105) Zato, ne želimo danas samo odati zahvalu Bogu Ocu, nego mu i prikazati svoju pripadnost, svoje poklonstvo da je on jedini Gospodar i Svevladar naše duše.
vlč. Siniša Blatarić