Izraelski se narod predvođen Jahvom pod vidljivim vodstvom Mojsija iz egipatskog ropstva uputio u slobodu. U knjizi Ponovljenog zakona (Pnz 32, 10) o tome piše:
„U zemlji stepskoj On ga je našao,
u pustinjskoj jezivoj pustoši.
Obujmio ga, gajio ga
i čuvao k’o zjenu oka svoga.“
Veliko se mnoštvo muškaraca, žena i djece zaputilo u nepoznato vodeći svoja stada i noseći sa sobom sav svoj imutak. Putovali su dugo i tegobno, prolazili siromašnim i pustim krajem, putem doživljavali neprijateljstvo domaćih plemena. Često bi ih ostavljala strpljivost, mrmljali su, bili gladni i žedni, žalili što su se ikamo uputili, prigovarali, jadikovali. Uvijek iznova razapinjali su šatore za odmor i zaštitu od prirodnih nepogoda, sklapali ih i nastavljali put. Nisu bili sami: s njima je u Prebivalištu u Šatoru sastanka bio Jahve: „Sve vrijeme njihova putovanja, kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli; ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili sve do dana dok se ne bi digao.“ (Izl 40, 36-37)

Život vjere nalikuje lutalačkom životu starih Izraelaca. Tko ima vjere, pustinjom života ne putuje sam – vođen je od Boga. Put vjere ima svoj hod, ima i svoje taborovanje, prati ga oku nevidljiv Oblak Božje prisutnosti. U hodu vjere ne mogu se kopati temelji trajne građevine,  nema mjesta podizanju zidova; svaki je boravak tek privremen. Jedinu zaštitu putniku na putu vjere pruža šator vjere. On štiti od pustinjskih oluja sumnji, od olujnih vjetrova  nestrpljenja i žega malodušnosti. Njega razapinje platno povjerenja, drže ga kolci molitve, učvršćuju klinovi neporecivosti Božjih zakona, Njegove riječi i obećanja vjernima. Šator vjere mjesto je odmora na putu vjere. Cilj puta vjere zna samo Vođa; tko ga misli dokučiti vlastitom pameću, tko udari svojim pravcem, nužno završi izgubljen. Na putu vjere postoje naizgled lakši putovi, vide se prečice i poželi se njima krenuti, ali sve su to varke što odvraćaju od pravog smjera. Tko neposlušan odluta, nađe se nezaštićen u opasnostima putovanja. Put taj nije lak, napast je oglušiti se na poziv za kretanje, odgoditi polazak, produljiti odmor ili izgubiti strpljenje zbog prividne sporosti napredovanja. Put vjere ima svoje zakonitosti što proturječe svemu shvatljivom. Na njemu se ne dere odjeća pravog dostojanstva, upravo suprotno, ona postaje sve sjajnija. Na putu vjere ne troše se potplati obuće pouzdanja, već postaju čvršći. Putniku ne malakšu snage, nego se neprestance obnavljaju jer slijedi Jakoga. Ne hvata ga se prašina puta jer peru ga vode s Izvora Vječnosti. Tko ne bi htio hoditi tim putem?

Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:
pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim! (Ps 139, 23-24)

BK