U jezgri ploda svake biljke što rod donosi skriva se sjemenka, a u njoj sićušna klica koja ima moć davanja života. Što god raste, cvate i plodonosi, što god živi, po prirodi teži trajanju i nastavku vrste. Tako je to Stvoritelj zamislio pri stvaranju. Ipak, jedini je On vječan, a sve je stvorenje, uključujući i čovjeka, smrtno. U početku, prvi je ljudski par u ljubavi i jedinstvu živio uz Boga u obilju raja. No, čovjek ne ostade vjeran Božjem nalogu. Pojede sa stabla spoznaje dobra i zla te sagriješi, iznevjeri Božje povjerenje. Nakon prvog grijeha Bog kaže čovjeku: „…iz zemlje uzet si bio –prah si, u prah ćeš se i vratiti“ (Post 3, 19) i ljudima dosudi rad, muku i smrtnost. Odasla Bog od sebe voljeno stvorenje, ali ne presta ga ljubiti. Ni čovjek ne presta biti Božji stvor. Ostade u njemu dah što mu ga Bog u stvaranju udahnu, ostade u njemu spoznaja dobra i zla što je tako skupo plati. Ostade u čovjeku i trag zaljubljenosti u Vječnoga. To malovijeko stvorenje u muci svoga kratkog bivanja zna otrti znoj i podići pogled zvijezdama, osjeća čeznuće za beskrajem, vidi što i ne gleda, čuje što i ne sluša, osjeća van svih osjetila. Kako i ne bi, ta u njemu je klica života koji ima moć trajati u vijeke, u Bogu. Zatvorena u ljusku  zemljane prašine skrivena je ta klica novog, drukčijeg bivanja, bivanja u radosti gledanja Božjeg lica. Od zla svijeta štićena, za ovozemnog života njegovana,  položena u zemlju niknut će pozivom Riječi usta Oca Vječnoga.

BK