(Pnz 6, 2-6; Ps 18, 2-4.47.51ab; Heb 7,23-28; Mk 12,28b-34)

  Šema Izrael, Adonaj elohenu, Adonaj ehad!

   Tim riječima započinje  židovska dnevna molitva na hebrejskom jeziku, koju bi trebao svaki židov izgovarati svaki dan ujutro i navečer. Te riječi mogli smo čuti u prvom čitanju Knjige Pnz; Čuj Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Također te riječi usko su povezane sa prvom Božjom zapovjedi.

U Knjizi Pnz ta zapovijed glasi; Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih Bogova uz mene! Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.

      Da bi razumjeli zašto je ta prva Zapovijed važna, a koju je Bog objavio preko Mojsija na brdu Sinaju, potrebno nam se malo prebaciti u povijest, u vrijeme nastanka Izraelskog naroda.

Područje Mezopotamije, današnji Bliski Istok, bio je nastanjen mnogim drugim narodima, a svaki od njih je imao svoj organizirani vjerski i religijski život. Za razliku od Izraelskog naroda ti narodi su prihvatili politeizam, izrađivali su idole kojima su se klanjali te su svojim bogovima prinosili životinjske ili ljudske žrtve. Svećenici tih naroda tvrdili su da njihove žrtve vode do oproštenja i stjecanja Božje naklonosti. Sam obred prinošenja žrtava imao je vrijednost sam u sebi. Zbog takvog izopćenja religije, Biblija nam govori kako je Bog uputio poziv Abrahamu da izađe iz idolatrije i magije, da bi počeo štovati samo jednog, istinitog Boga jednostavnom vjerom, povjerenjem. Mojsije je kasnije trebao poučiti Izraelovu djecu, koja su se bila iskvarila u Egiptu, da štuju jednoga, istinitoga Boga. Čuj Izraele! Jahve, Bog naš, Jahve je jedini! Ta molitva trebala je svakog Židova podsjećati da je Jahve jedini njihov Bog koji ih je oslobodio od ropstva i zato trebaju ljubiti Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!

   U današnjem Evanđelju, evanđelist Marko donosi nam priču  o jednom židovskom pismoznancu, učeni židov koji je poznavao Mojsijev Zakon i Pismo. On pristupa Isusu i postavlja mu pitanje: Koja je zapovijed prva od sviju? Naime u židovskom zakonu postoje 613 zapovijedi. Isusov odgovor pismoznancu je zanimljiv jer Isus najprije citira dnevnu molitvu Šema Izrael, te od svih tih 613 zapovijedi izabire baš dvije zapovijedi ljubavi kao prve među ostalima.  Isus je dužnosti čovjeka prema Bogu sažeo u rečenici: Ljubi Gospodina, Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je neposredna jeka svečanom upozorenju „Čuj Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan!“ Sam Isus potvrđuje da je Bog jedini Gospodin i da ga treba ljubiti svim srcem, dušom, umom i snagom svojom. Ujedno Isus govori da je i on sam Gospodin. Ispovijedati „Isus je Gospodin“ vlastitost je kršćanske vjere. No Isus daje i drugu zapovijed, jednakoj prvoj: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.

        Koliko u svom svakodnevnom životu se prisjećamo tih dviju zapovjedi koje nam je Isus stavio kao dvije koje su najveće od svih?

To znači da svaki naš dan bi trebao započeti i završiti sa tim zapovijedima. Ljubiti Gospodina, Boga svojega svim srcem, tijelom i dušom te ljubiti bližnjega svojega kao sebe samoga, veliki je zahtjev koji Isus Krist pred nas stavlja i pitamo se; možemo li to ispuniti? Isus nam je pokazao da je to moguće, ako imam povjerenje u Božju ljubav, ako se ponizim pred Bogom i budem spreman izvršiti svaku njegovu volju, pa čak i da budem spreman podnijeti za Njega cijenu svoje žrtve.

    Zasigurno mi ne možemo dati žrtvu kakvu je dao Isus Krist, koji je kao Veliki svećenik prinio sam sebe kao žrtvu, umrijevši na križu, za naše grijehe. Ne kako su to činili židovski Veliki svećenici koji su danomice prinosili žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. Isus to učini jednom zauvijek, kako nam kaže pisac poslanice Hebrejima; Isus je to mogao učiniti jer je bio – svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa.

S druge strane opet ono što Isus naglašava tim dvjema zapovijedima jest sama ljubav. Ona je postala za kršćane posebna oznaka po čemu bi se trebalo kršćanstvo razlikovati od svih drugih religija. Druga zapovijed ljubavi ne odnosi se samo na pojedinca nego Isus proširuje tu zapovijed, prije nego će sebe predati u smrt kao žrtvu za naše spasenje svojim učenicima je rekao: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“.

     Čovjek čezne za ljubavlju, jer je biće koje je Stvoritelj stvorio iz ljubavi. Onaj koji ne prima ljubav ne može niti darovati tu istu ljubav. Danas promatramo djecu, mlade i čudimo se njihovoj neposlušnosti, agresivnosti, nepoštivanju moralnih vrednota.  Usuđujem se reći da je uzrok takvog njihovog ponašanja upravo  nedostatak ljubavi u njihovim obiteljima.

Krist nam daje mogućnost da ljubimo, dajući sam sebe. Bog se ne ograničava samo na to da izražava svoju volju; on u nama čini ono što od nas očekuje. Na koncu konca možemo si postaviti pitanje; jesmo li mi spremni svjedočiti u svom svakodnevnom životu vjeru ljubavi prema Bogu i bližnjemu? Po čemu će nas oni koji ne vjeruju raspoznati da smo Kristovi učenici?

 Neka nam primjer i uzor  ne budu neki idoli, koji sjaje tako dugo dok ih nešto drugo ne zasjeni, već usmjerimo svoj pogled na mnogobrojne katoličke svece čija djela ljubavi i dalje sjaje poput zvijezda na nebu kao što je blažena Terezija iz Kalkute koja ovako svjedoči što je za nju Božja ljubav: „Bog ljubi danas svijet preko nas.On je nas tako ljubio da je na križu umro za nas.Toliko nas je ljubio da postaje danomice Kruhom Života.I mi trebamo ljubiti, i mi se trebamo darivati sve do boli.Jer Bog ljubi danas svijet preko nas.On nastavlja ljubiti svijet šaljući nas da budemo njegova ljubav, njegovo svjetlo, njegovo sažaljenje“.

          Ispunjavati dvije zapovijedi ljubavi koje nam je Isus naložio, znači gajiti poniznu ljubav u zajednici. Tako je činila i prva kršćanska zajednica kako nas izvještavaju Djela apostolska: U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onog što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“.

Sve ono što činimo jedni za druge, činimo to iz ljubavi prema Bogu, činimo to na njegovu slavu kao zahvalu za dare koji smo primili po Njegovoj milosti. Bio to dar služenja, poučavanja, ohrabrivanja, iskazivanje milosrđa, prikupljanje milodara neka je to uvijek na korist čitavoj zajednici. Kao poticaj za kraj neka nam budu riječi apostola Pavla:  Zazirite od zla, prianjajte uz dobro. Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi. Gospodinu služite!

Vlč. Siniša Blatarić