( Jr 31,7-9; Ps 126, 1-5.6; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52)
Živimo u vremenu u kojem smo svjedoci događaja velikih promjena. I sami se susrećemo bilo preko medija ili u razgovoru s drugima, kako ljudi traže različite promjene bilo u društvu, bilo u obitelji, bilo kod sebe samih. Najčešći razlog zbog čega se traže promjene jest nezadovoljstvo sa postojećim stanjem u kojem se čovjek nalazi. Kaže jedna priča;
Govorio je rabin:«Budući da osobno obraćenje požuruje dolazak Mesije, rekoh sam sebi: moram čitavom svijetu propovijedati obraćenje! Odakle početi? Svijet je tako velik. Počet ću sa svojom domovinom jer je dobro poznam, a moja je. Dobro! Ali moja je domovina velika. Dobro! Započet ću sa svojim gradom jer mi je blizu i moj je. Ipak, moj grad je tako velik, a ne smijem reći da ga poznam. Onda znam, započet ću sa svojom ulicom. Ne! Započet ću u svojoj zgradi. Ne! Bolje je u svojoj obitelji. Još bolje, započinjem od samog sebe!»
Kada je Izraelski narod bio odveden u progonstvo, najprije pod Asirijom, a potom pod Babilonskim carstvom, sanjao je i nadao se ponovnom povratku u vlastitu domovinu.
Proroci poput Jeremije naviještali su narodu promjenu njihove sudbine. Poruka nade dolazi narodu u najmračnijem trenutku njihove povijesti. Kada je sve ukazivalo na potpuno istrebljenje, Bog je obećao svom narodu bolju budućnost. Bit će spašeni i obnovljeni iznutra. Izgnanici će se vratiti radosno u svoju domovinu. Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi, trudnice i rodilje – vraća se velika zajednica. Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam!
Sestre i braćo, zar i mi sami ne težimo da promijenimo svoju i tuđu životnu situaciju? Možda bi željeli promijeniti vlastito ponašanje, promijeniti neku osobu, promijeniti stanje u svojoj zajednici ili u društvu?
Često se nalazimo nemoćni da nešto učinimo, a kamoli da nešto promijenimo.
Današnje Evanđelje nam donosi priču o susretu slijepog prosjaka Bartimeja i Isusa. Čuli smo da je taj slijepi prosjak sjedio kraj puta, ne znamo koliko dugo je sjedio, no kad je čuo da silno mnoštvo ljudi prolazi kraj njega i vjerojatno je pitao tko to prolazi te doznao da prolazi Isus Nazarečanin. Istog trenutka stane dozivati: Sine Davidov, smiluj mi se!
Pojam Sin Davidov bio je pučki naziv za Mesiju. Možemo pretpostaviti da je Bartimej već od prije čuo za Isusa kako je ozdravljao druge i sada kada je konačno prolazio pored njega nadao se da će mu pomoći, da ozdravi od sljepoće. Unatoč mnoštvu ljudi koji su ga ušutkivali, Bartimej je još jače dozivao i napokon Isus je začuo njegov krik te se zaustavi.
Koliko smo se često mi našli u sličnoj situaciji, da smo tražili od nekog pomoć, a taj netko nas nije htio saslušati, nije se htio obazreti na nas? Ili koliko često se mi držimo nekog svog cilja, toliko da više ne vidimo patnje oko sebe?
No Isus čuje glas nemoćnih i suosjeća se sa njihovim patnjama i želi promijeniti njihovo stanje na bolje. Pisac poslanice Hebrejima kaže: On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću.
Kad se Isus zaustavio na doziv Bartimeja, pozvao ga je k sebi. I danas Isus svakog od nas poziva k sebi i postavlja nam pitanje, isto pitanje koje je postavljeno Bartimeju: Što hoćeš da ti učinim?
Svatko od nas želi u svom životu nešto promijeniti, no prava promjena započinje tek u nama, obraćenjem srca, a obraćenja nema bez vjere. Bartimej je mogao progledati samo zato jer je vjerovao da je Isus, Sin Božji, Mesija koji ima doći. Isus tim činom ozdravljenja nije proslavio sam sebe, nego ga proslavi Onaj koji mu reče: Ti si Sin moj, danas te rodih, po onome što pak drugdje veli: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.
Da bi promijenili nekoga ili nešto oko sebe, tada najprije trebamo krenuti od sebe, propitati se kakav sam ja? Kako se odnosim prema drugome, prema životu?
Što mi vrijedi ako se smatram kršćaninom, revnim katolikom a u meni nema ljubavi prema onima koji su u potrebi, prema članovima obitelji sa kojima živim ili prema samom sebi. Sveti Pavao bio je toga svjestan, zato je i mogao kazati; što mi vrijedi kad bih sve jezike ljudske govorio, imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao i kad bih razdao sav svoj imetak, a ljubavi ne bih imao ništa mi ne bi koristilo, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Potrebno je izgraditi stav ponizne molitve te iz srca uputiti krik Bogu; Gospodine, smiluj mi se! I poput slijepca Bartimeja zatražiti ozdravljenje.
Svi mi trebamo ozdravljenje. Krik slijepca koji u liturgiji postaje krikom svih nas u „Kyrie eleison“, želi u nama gorčinu zamijeniti povjerenjem. Naše se srce okreće prema Isusu koji pati s nama i koji daje ono što nam treba kako bi smo ga slijedili na njegovu putu prema uskrsnuću. I naše povjerenje Krist dočekuje s divljenjem; u našim dubinama započinje ozdravljenje i oslobođenje.
Sveti Ivan od Križa kaže: „Ono što želiš i za čim najviše žudiš, nećeš naći ni na tome svom putu ni na putu uzvišene kontemplacije, nego u velikoj poniznosti i pokornosti srca“.
Imajući povjerenje da svoj život predajemo Bogu, dopuštajući mu da On svojom ljubavlju najprije mijenja nas, tek tada će On preko nas mijenjati stanje oko nas.
„Povjerenje u Boga može sve učiniti. Bog treba našu prazninu i malenost, a ne našu puninu. I Djevica Marija je iskazala potpuno povjerenje u Boga kad je prihvatila da On raspolaže s njom u svome planu spasenja, usprkos njezinoj neznatnosti, jer je Ona znala da Onaj koji je moćan može učiniti velike stvari u njoj i po njoj. Ona je povjerovala.“ (bl. Terezija iz Kalkute)
Hoćemo li i mi povjerovati Isusu Kristu? Dopustimo Bogu da se sa nama posluži, da preko nas učini svoja velika djela. Velika se dijela čine malim koracima. Niti je svijet sa nama započeo niti će završiti, već imamo mogućnost utjecati na promjenu u svijetu sada u ovom trenutku u kojem živimo. Ako ćemo već danas učiniti poput rabina s početka priče, da obraćenje započinje od vlastitog srca, tada ćemo moći reći: Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni!
vlč. Siniša Blatarić