„U Boga je spasenje moje i slava;
Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred Njim srca izlijevajte:
Bog je naše utočište!“ (Ps 62, 8-9)

Gospodine, želim pored Tobom izlijevati vode svoga srca. Ne mogu.
Želim Ti predati silu u njemu skupljenih voda. Ne mogu.
Želim pročistiti nakupljeni mulj ustajale vode srca. Ne mogu.
Zatvorila mi srce brana kamena, visoka, široka, neprobojna pa drži, drži i ne pušta; brana slojeva oholosti, prešućenih grijeha, osjećaja krivnje, srama, zavisti, ljubomore, lijenosti, svakovrsnih izdaja pravednosti što godinama oblažu srce te više kao da i nije živo. Jalovi su moji napori protiv te sile. Pogledaj! Vidi! Oko brane moga srca sve je uvelo i sparušeno. Jadna je moja molitva. Predajem Ti riječi suhe, s okusom prašine. O, mogle bi teći, žuboriti pune životvornih voda, oživjeti pustinju moga života! Mogle bi rasprostrti zelen trava ukrašenih raznobojnim cvijećem, dozvati cvrkut ptica, učiniti da sve vrvi životom … Mogle bi, ali ne. Sve je oko brane srca suho, pusto, besplodno. Hoćeš li zanavijek ostati okovano, srce moje?

Moja je nemoć velika; Gospodine, dođi – trebam Tvoju silu.
Sruši Ti branu srca moga. Neka provali što bijaše dugo zarobljeno. Neka se zapjene i uzburkaju vode da njihova silina ponese ostatke brane i razbije ih u komadiće. Neka se uspostavi makar mršav tok čiste vode, to će mi dostajati. Što molim, znam, Ti ćeš učiniti. Još nešto znam. Znam, Gospodine, Ti daješ raskošnije i više no što mogu zamisliti: učinit ćeš Ti taj tok moćnim i jakim, učinit ćeš da jednom uspostavljen ne prestane, jednom pokrenut neće stati, srce će stati – on ostati …

BK