(Iz 53,10-11;Ps 33,4-5.18-19.20.22; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45)

Prava kršćanska veličina ne sastoji se u tome da kršćani gospodare i nadmeću se, već da drugima služe prihvaćajući žrtve. O tome nam danas govore nedjeljna čitanja. U svijetu kojem je stavljeno na prvo mjesto uspješnost, vladanje i nadmetanje, nasuprot tome stoji jedan drugačiji evanđeoski ideal o služenju, patnji i žrtvi. Što se nikako ne uklapa u današnji svjetonazor, a još više u društvenu sferu života.   

 U današnjem evanđelju se susrećemo sa dvojicom apostola, Jakovom i Ivanom, koji od Isusa traže da zajedno s njime dijele vlast. Danas bi rekli da su tražili mjesto prvog i drugog podpredsjednika vlade. Zapravo ono što su tražili nadilazi njihovo razumijevanje o onome što su očekivali od samog svog učitelja Isusa, jer njihovo razmišljanje je bilo ograničeno samo na ovozemaljsko.

S obzirom na ono što su tražili, Isus im stoga postavlja jedan zahtjev. Taj isti zahtjev postavlja se i danas nama kršćanima. Jesam li spreman živjeti Evanđelje koje nam je navijestio Isus Krist i jesam li spreman svjedočiti svoju vjeru u Njega u bilo kojem trenutku svog života, pa i pod cijenu izrugivanja, odbacivanja i progonstva?

Svatko od nas primio je krštenje i svatko se hvali da je katolik, da ide nedjeljom i na svetkovine na misu, no ispunjavamo li time svu svoju kršćansku dužnost koju nam je sam Isus naložio da ju vršimo?

Pisac poslanice Hebrejima Isusa naziva Velikim svećenikom koji je supatnik u našim slabostima, poput nas iskušavan svime, osim grijehom. Već u 6. st. prije rođenja Isusa Krista, najavljeno nam je proroštvo o Sluzi Jahvinom u Knjizi proroka Izajije; Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.

Izraelski narod imao je iskustvo odsutnosti Božje intervencije, jer su u progonstvu bili ostavljeni i daleko od svoje domovine. Stoga su proživljavali upravo ono što prorok Izaija piše, o žrtvi, patnji i opravdanju koju će Izraelski narod doživjeti. Kasnije ti reci proroka primijenili su se na samog Isusa Krista, što čitamo u poslanici Hebrejima, uspoređujući Isusa sa slugom Jahvinim.

Naš kršćanski život je također obilježen onime što je proživio najprije Izraelski narod a potom kasnije i sam naš Spasitelj, Krist Gospodin.

Ono što nama Isus poručuje danas po svojoj riječi preko evanđelja, da je potrebno prihvatiti činjenicu da ćemo morati proći kroz određenu bol i patnju, kako bi u konačnici mogli sudjelovati u proslavi vječnog života po uskrsnuću. Isus nam ipak daje određenu nadu da sve to što proživljavamo kao neku žrtvu u kojoj se darivamo iz ljubavi za druge, je put kojim trebamo svjedočiti kao jedini ispravan put da bi čovječanstvo doživjelo sveobuhvatnu preobrazbu humanosti iz kulture nadmetanja, gospodarenja i vladanja u kulturu služenja, pomaganja i sveopće solidarnosti sa svakim čovjekom.

Papa  Franjo u svojoj enciklici Laudato Si, koja govori o brizi uza zajednički dom, ističe: „Mnogo se toga mora mijenjati, ali se nadasve mora promjeniti čovječanstvo. Nedostaje nam svijest o našem zajedničkom podrijetlu, našoj međusobnoj pripadnosti i budućnosti koja se dijeli sa svima. Ova temeljna svijest omogućit će razvoj novih uvjerenja, stajališta i stilova života. Pred nama je veliki kulturni, duhovni i odgojni izazov, a to će zahtijevati da krenemo dugim putem obnove.“ (202).

    Milost je ako tko radi savjesti, radi Boga podnosi nevolje trpeći nepravedno. No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim, ovim riječima potiče nas apostol Petra u svojoj poslanici. ( 1 Pt 2, 19 – 21)

Isus nam je dao primjer kako se treba vladati kao kršćanin u svijetu. On nije došao da bude služen, već da služi drugima. Ako se mi već i nadmećemo za nekakvom vlašću, tada kako nam kaže Isus; tko hoće da među vama  bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.

Među nama kršćanima ne bi smjelo biti tako kako se to događa među onima koji se nadmeću za svjetovnu vlast. Nepoznati pisac iz 2. st. piše visokom činovniku u Rimskom carstvu, imenom Diognet, obrazlažući mu što su to kršćani u svijetu? Pa tako između ostaloga piše:

„Kršćani žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju“. Pouzdanje naše duše je u Gospodinu, on je pomoć i zaštita naša. Zato neka dobrota Gospodina našega , bude nad nama kao što se u Njega uzdamo.

vlč. Siniša Blatarić