Nedjeljna čitanja, otvaraju nam jednu uvijek zanimljivu i aktualnu temu, o zajedništvu života između muškarca i žene. To trajno zajedništvo života u koje oni ulaze naziva se brak, a kasnije kada se dobije potomstvo pretvara se u obiteljsku zajednicu.
Koliko je zapravo ta tema kroz čitavu ljudsku povijest aktualna, svjedoči nam Sveto pismo, od Knjige Postanka do evanđelja i novozavjetnih spisa, pa sve do današnjih dana.
Goruća pitanja o kojima se žestoko bilo raspravljalo i o kojima će se još raspravljati, poput sve većeg trenda rastave civilnog braka, rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih, sakramentalnost života rastavljenih, nepripremljenost mladih ulaska u brak, predbračni seksualni odnosi, život mladića i djevojke bez Crkvenog vjenčanja, neželjene trudnoće, abortus, sprečavanje začeća u braku, vjerski odgoj djece u obitelji, razorene obitelji; sva ta goruća pitanja govore nam koliko je zapravo institucija braka i obitelji oduvijek bila ugrožena od strane čovjeka.
Oni koji malo bolje prate tiskovne i internetske medije te život Katoličke Crkve, mogu primijetiti kako i danas među teolozima prevladava različita stajališta i razmišljanja, a neka su toliko liberalna da bi ih mogli usporediti s onima iz Mojsijevog vremena, kada je Mojsije zbog velikog pritiska vlastitog naroda morao tolerirati rastavu braka.
Već na samom početku Knjige Postanka, vidimo kako je to pitanje bilo važno za židovskog vjernika. Pisac slikovito opisuje i progovara o temeljnoj važnosti zajedničkog života između muškarca i žene. U tom izvještaju o stvaranju čovjeka uviđamo kako Bog unaprijed uviđa potrebu da čovjek ne bude sam, već da svoj život ostvari u trajnom zajedništvu sa drugom osobom istog dostojanstva. Čitamo u tom tekstu, kako od svih stvorenja koja su bila stvorena ne nađe se ni jedno slično čovjeku. Tada Gospodin, Bog dovede muškarcu ženu kako bi se međusobno sjedinili u bračnoj posvećenoj ljubavi.
Sveto Pismo potvrđuje da su muškarac i žena stvoreni jedno za drugo:“Nije dobro da čovjek bude sam.“ Žena, „meso od mesa njegova“, njemu sučelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao pomoć, predstavljajući tako Boga od kojeg nam dolazi pomoć. „Stoga će muškarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ (KKC 1605)
Taj prvobitni sklad zajedničkog neraskidivog života između muškarca i žene, ponovno uspostavlja Krist Gospodin. On odgovarajući židovskim teolozima onog vremena na pitanje: „Jeli mužu dopušteno otpustiti ženu?“ Odgovara: da dopuštenje, koje je Mojsije dao, da se omogući rastava, bilo je samo ustupak zbog tvrdoće njihovog srca, ali od početka Bog nije htio tako, već ženidbeni vez muškarca i žene je nerazrješiv – sam Bog ga je sklopio.“ Te Isus nadodaje; Što dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“
To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrješivost braka moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak Isus nije supružnicima nametnuo nesnosno i preteško breme, teže od Mojsijeva zakona. Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Slijedeći Krista u samoodricanju, noseći svoj križ, ženidbeni drugovi mogu shvatiti izvorni smisao ženidbe i živjeti ga s Kristovom pomoći. Ta milost kršćanske ženidbe plod je križa Kristova koji je vrelo svakog kršćanskog života. (KKC 1615).
Nauk Katoličke Crkve o ženidbi, koji je danas sa svih strana toliko napadan, drži se samo načela koje je Bog utisnuo u čovjeka od samog njegovog postojanja. Oni koji bi htjeli mijenjati taj Crkveni nauk, zapravo žele poremetiti prvobitni sklad Božjeg stvaranja i tako uništiti dostojanstvo muškarca i žene. Katolička Crkva oduvijek je branila dostojanstvo ženidbe kao nerazrješivu, ali također nikad nije bježala od teškoća i nereda koja se događaju u braku. Bračno sjedinjenje oduvijek je bilo ugroženo neslogom, težnjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, što sve može voditi do mržnje i raskida veze.
Vjera nas uči da taj nered, ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, niti iz naravi njihovog odnosa, nego iz grijeha. Čovjek ranjen grijehom, potreban je izlječenja, a to ne može podariti nitko osim Onoga radi kojeg je sve stvoreno i po kojem sve opstoji.
Krist Gospodin, postao je našim bratom, nama u svemu sličan, prihvatio je naše trpljenje i smrt kako bi nas po patnjama doveo do spasenja. Isus u evanđelju uči da nema proslave bez trpljenja. Nema ulaska u Božje Kraljevstvo bez otvorenosti prihvaćanja Božje spasiteljske ljubavi. Malo dijete najbolji je primjer te otvorenosti za Božju ljubav i zato kaže Isus da nitko ne može ući u Kraljevstvo Božje ako ga ne prihvati kao malo dijete. A gestom blagoslova koje čini nad djecom, zapravo taj blagoslov čini nad svakim od nas, jer smo svi mi Božja djeca, tumači da ništa ne može opstati bez Božjeg blagoslova, pa čak niti jedan sklopljeni brak.
Drage sestre i braćo, kršćanski život nije ništa drugo nego neprestana težnja da budemo povezani sa Posvetiteljem, Isusom Kristom. A u njemu smo svi povezani kao jedno. Upravo je kršćanska ženidba slika tog jedinstva Tijela Crkve. No tamo gdje ne postoji Božji blagoslov tamo nastaju lomovi, sukobi i razdjeljenja. Stoga, ako će te vi dragi supružnici činiti tu malu gestu blagoslova nad sobom, ako će te vi dragi roditelji činiti tu istu malu gestu blagoslova nad svojom djecom, tada će brak i obitelj živjeti u jedinstvu, u napretku i u ljubavi. Zato zazivajte taj blagoslov jedni na druge i budite otvorenog srca da prihvatite ljepotu Božjeg Kraljevstva u svom životu.
Vlč. Siniša Blatarić