( Br 11, 25-29; Ps 19, 8.10.12-14; Jak 5,1-6; Mk 9, 38- 48)

    Prije nekoliko godina, vjerojatno se prisjećate, europski kontinent zapuhao je val imigranata i izbjeglica iz Bliskog istoka i S. Afrike. Svi smo sa zabrinutošću promatrali kako svakodnevno na tisuće izbjeglih ljudi prolaze kroz našu državu i nastoje pronaći put prema državama zapadne europe. U raznim medijima moglo se pročitati ili čuti različita stajališta i mišljenja o novom egzodusu naroda, koji se uspoređuju sa biblijskim razmjerima.

Treba podsjetiti da kroz čitavu ljudsku povijest je dolazilo do seobe naroda, koji su ili bili u potrazi za boljim uvjetima života ili su bili prisilno protjerani iz svojih staništa. Također kroz čitavu povijest dolazilo je do sukobljavanja raznih civilizacija, kultura i uvijek je dolazilo do određene geografske i kulturne promjene.

No, ne zaboravimo da Bog uvijek piše povijest spasenja ne samo za jedan narod, već za sve narode čitavog svijeta. Zato je i poslao svoga Sina, Isusa Krista, kako bi po njemu spasio svakog čovjeka iz svakog naroda bez iznimke.

Čuli smo danas u prvom čitanju kako Bog odabire sedamdeset muževa, starješina Izraelskog naroda i na njih izljeva svog Duha prorokovanja, odnosno duha mudrosti i razboritosti. Taj starozavjetni događaj izlijevanje Duha podsjeća nas na događaj Pedesetnice kada je Duh Sveti sišao na mnoge ljude iz različitih naroda koji su se tada nalazili u Jeruzalemu. Time Sveto pismo jasno daje do znanja da je Bogu stalo do svakog čovjeka i naroda da dođe do spoznaja istine spasenja po Isusu Kristu.

Kršćani na poseban način izabrani su kao novi narod, proročki narod da bi unosili taj Duh proroštva u ovaj svijet, kako bi njime bio zahvaćen svaki čovjek. Taj Duh proroštva jest Evanđelje koje zbližava ljude različitih rasa, kultura, svjetonazora i približuje ih da postanu kao jedan Božji narod.

Bog na tajanstven način, nama nepoznat izljeva svog Duha u svačije ljudsko srce. Mi kršćani vjernici nikada ne smijemo obeshrabriti ljude dobre volje koji se, a da za to i ne znaju, nadahnuti Duhom oslanjaju na snagu evanđelja ili promiču djelovanje Crkve.

   U današnjem evanđelju čuli smo kako je apostole obuzela određena strepnja i zabrinutost jer su vidjeli nepoznatog čovjeka kako u ime Isusovo istjeruje zloduhe i liječi bolesne. Možemo reći da su apostoli reagirali tipično na način kako često reagira čovjek koji se osjeti ugroženim jer je na njegovo područje došao netko nepoznat, stranac, drugačije kulture i religije, a uz to ne ponaša se u skladu sa zakonima i propisima mjesta u koje je došao.

Isusovi učenici su zabranjivali tom čovjeku da više ne čini ništa u ime Isusovo, ako se ne želi priključiti njima. Stoga dolaze Isusu i od njega traže da se suprotstavi tom čovjeku. I ovaj put Isus na njihove zahtjeve reagira suprotno od onoga što su oni očekivali. Slobodno možemo reći da nas Isus u evanđelju neprestano iznenađuje svojom gestom i porukom, koja nadilazi svu našu ljudsku logiku prosuđivanja.

Isus im jednostavno kaže: Ne brani te mu! Jer nitko ne može učiniti nešto čudesno u moje ime pa da me ubrzo zatim proklinje. Tko nije protiv mene, za mene je. Dok su učenici očekivali da će Isus stati na njihovu stranu, on staje na stranu tog nepoznatog čovjeka, stranca. Što više, Isus ide svojom gestom i korak dalje te daje upozorenje svojim učenicima. Jasno daje do znanja, da mi koji smo primili dar vjere u Njega da imamo veću odgovornost nego netko tko taj dar vjere još u sebi nije razvio. Što to konkretno znači?

To znači da ja koji se smatram kršćaninom vjernikom suodgovoran sam za ono što činim pred drugima. Dali se držim svih načela Evanđelja ili svojim postupcima izazivam kod drugih sablazan? Ako mi u svom životu živimo protivno Evanđelju, protivno Božjim zapovijedima, tada ne samo da griješimo protiv Duha Svetog koji je izlit u naša srca, nego uvodimo u grijeh i onoga koji je slab u vjeri ili uopće nije kršćanin. Time sami sebi stavljamo omču oko vrata i osuđujemo se na propast.

    Ne bi se trebali bojati svoje budućnosti ako ostajemo postojani u svojoj vjeri. Ali trebamo postati zabrinuti za budućnost našega naroda i kulture, ako se udaljujemo od svojih kršćanskih korijena i kršćanskih vrednota. Mi možemo doći u opasnost iskušenja, ali trebamo se znati sa njima boriti. Boriti se protiv zlih sklonosti, protiv neprijateljstva, oholosti i gramzljivosti za bogatstvom i njegovom moći.

Novozavjetni pisac Jakov izriče jao onim ljudima koji zbog bogatstva tlače siromašne i proriče im zbog toga loš završetak. Upravo Evanđelje nas želi upozoriti da se svi Kristovi vjernici trebaju ispravno ponašati svojim osjećajima da ih ne bi upotreba stvari ovoga svijeta i privezanost uz bogatstvo nasuprot duhu evanđeoskog siromaštva odvukla od nastojanja oko savršene ljubavi. „Duhovno obraćenje, snažna ljubav prema Bogu i bližnjemu, revnovanje za siromahe i siromaštvo nešto je što se traži od svih.“ Papa Franjo, primjećuje kako su se danas pojavili novi oblici siromaštva i krhkosti. To su prije svega beskučnici, ovisnici, izbjeglice, urođenici, stariji koji su sve osamljeniji i napušteniji, i mnogi drugi. Posebni izazovi današnjice su mnogobrojni selioci, zato Papa poziva države na „velikodušnu otvorenost koja će namjesto da se boji gubljenja lokalnog identiteta, biti sposobna stvoriti nove oblike kulturne sinteze.“

    Svi ovi događaji sa dolaskom velikog broja imigranata i izbjeglica koji potresaju Europski kontinent, nije li upravo ovo prilika da mi ponovno otkrijemo svoj vlastiti identitet i kulturu koja je izgrađena na temeljima kršćanskih vrednota. Zar to nije prilika da se približi i navijesti Evanđelje, možda ne toliko riječima koliko dijelom, onima koji kao i mi tragaju za boljim uvjetima života i ispunjenjem svoje duhovne praznine. A jedino Duh Evanđelja može donijeti osvježenje i ispunjenje za svaku ranjenu i siromašnu dušu.

vlč. Siniša Blatarić