( Mudr 2,12.17-20 Ps 54,3-6.8 Jak 3,16-4,3; Mk 9,30-37)
Odakle ratovi, odakle borbe i neprijateljstva među vama? To pitanje postavlja novozavjetni pisac Jakov u svome pismu upućeno kršćanskoj zajednici u kojoj je došlo do velikih unutarnjih podjela, oporbe koja je htjela preuzeti vlast naučavanja nad zajednicom. Povijest nas uči kako su se kršćani međusobno kroz sva stoljeća međusobno sukobljavali, pa čak i ratovali, umjesto da budu oruđe mira, nerijetko su bili oruđe razdijeljenosti.
Malo je u povijesti bilo među kršćanskim vladarima, kraljevima, državnicima, koji su pravedno služili narodu a ne nad njima gospodarili. Međutim uvijek je postojala određena oporba kojoj je više bilo na pameti strast vladanja, novac, nego pravedno služenje.
Koliko samo danas naroda trpi, koliko je naroda zahvaćeno nasiljem, sukobom, neprijateljstvom i ratom samo zbog nečijih sebičnih interesa koji namjerno siju mržnju i neprijateljstvo kako bi postigli svoje ciljeve.
Pisac Knjige Mudrosti, takve naziva bezbošcima, jer oni postavljaju zasjedu i zamku onim ljudima koji se protive bilo kakvoj nametnutoj ideologiji, koji razotkrivaju istinu i prokazuju zlo koje se vrši nad pojedincima i narodima. Ti bezbošci, rugaju se ljudima, vjernicima koji žive po Božjim zapovijedima. Zar danas nije također slučaj da se upravo najviše napada Crkvu i kršćane koji žive vjerno po Evanđelju. Njih se ocrnjuje, izruguje te velikim lažima pokušava se izmanipulirati kršćanski narod.
No, žalosno je što danas mnogi koji se nazivaju kršćanima podupiru i priklanjaju se među one koji siju mržnju. Upravo takvi tkz. kršćani u mnogim župnim zajednicama ili državničkim institucijama uzrok su razdora i podijeljenosti. Njima nije stalo do vjerskih istina, moralnog zakona, Evanđeoskih blaženstava, već samo do sebičnih interesa kako iskoristiti svoju poziciju za vlastitu korist.
Kada je Isus svojim učenicima po drugi puta najavio svoj kobni završetak, ne razumijevajući njegovu poruku, učenici su se međusobom počeli dogovarati i prepirati tko će preuzeti vodstvo među njima, jer su posumnjali da Isus ne namjerava ispuniti ono što su oni očekivali. Oni nisu razumjeli važnost onoga na što ih je Isus htio pripremiti. Više su razmišljali o svjetovnom vladanju, a ne o onome što dolazi od Boga.
Zato su i potajice, ne povjeravajući se više Isusu, međusobno raspravljali tko je među njima zavrijedio da bude vođa. Ipak, Isus je prokužio njihove namjere ali nije htio s njima ući u raspravu, već čini jednu gestu po kojoj mijenja percepciju njihovog razmišljanja o vladanju.
On uzima jedno malo dijete, postavlja ga u sredinu među učenike i kaže im; Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla. Tom gestom Isus kao da je poručio svojim učenicima, da se moraju vladati uvijek tako kao da štite nezaštićeno malo dijete, kao da njemu služe. Zato i kaže tko želi biti vođa, imati vlast, neka bude od svih posljednji i svima služi. Jer pravi istinski vođa odlikuje se po tome koliko je spreman svoj vlastiti život stavljati u službu najslabijih i najnezaštičenijih.
Kao što je Krist, Kralj i Gospodar svemira postao sluga sviju, jer „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Tako po njegovom primjeru svaki koji se smatra Kristovim učenikom treba biti služitelj svojoj braći, osobito najmanjima i obespravljenima.
Vračam se na početak svoje propovijedi; Odakle ratovi, odakle neprijateljstvo i borbe među vama?
Svako zlo je manjak dobrote, nedostatak koji na poseban način šteti skladu što ga traži zapovijed međusobne ljubavi. Da bi dobrota i ljubav prevladali nad zlom, čovjek treba težiti mudrosti koja dolazi od Boga. Ta mudrost koja dolazi odozgo prepoznaje se po plodovima, po svojim učincima. Ona je ponajprije čista, mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa, postojana, nezavidna.
Dakle, svatko od nas treba prije svega težiti da u svom životu utjelovljuje tu božansku mudrost. Kršćani bi se u svom društvenom životu trebali nadahnjivati evanđeoskom mudrošću koja sije mir i ljubav, a ne sebičnim interesima i strastima koje rađaju nesrećom. Jer onaj koji traži iz pohlepe iz vlastitog probitka ne nalazi nikada ispunjenje svog života, već je uvijek uzrok neprijateljstva i borbe. Neka sve nas Duh Sveti učini svojim oruđem kako bi svojim ponašanjem obnavljali ovaj svijet, u kojem će vladati poštenje, pravednost i mir. Počevši od sebe, već danas možemo započeti činiti ovo mjesto boljim za život. Uostalom sam Krist Gospodin nam je to stavio kao zadatak i poslanje da budemo služitelji mira i ljubavi, jer kada dopuštamo da u sebe primamo Božji mir i ljubav, tada se ono širi na one oko nas i na sva stvorenja.
Vlč. Siniša Blatarić