( Iz 50, 5-9a; Ps 116, 1-2.3-4.5-6.8-9; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35)

Prošlo je već tri godine kako sam stigao u ovu vašu župu. Kroz to vrijeme imao sam prilike upoznati nekolicinu vas i osobno porazgovarati. Većinom mi svi postavljaju pitanje: Kako ti se sviđa ovdje? Moram priznati da u isti tren ne znam što bih odgovorio, jer treba proći određeno vrijeme da bi mogao odgovoriti na ta pitanja. No, da ne ostane netko bez odgovora tada običavam odgovoriti, da je lijep ovaj kraj i da mi se sviđa.

     Kao što ste vi meni postavili pitanje, tako i ja vama postavljam pitanje: „A što ljudi pričaju kakav je župnik? Bilo bi zanimljivo čuti odgovore.

Nešto slično doživjeli su i učenici koji su neprestano pratili Isusa na njegovom putovanju od jednog mjesta do drugog. I dok su tako jednom putovali, Isus upita svoje učenike: „Što pričaju ljudi o meni? Što misle tko sam ja?

Svaki čovjek je drugačije doživio Isusa, drugačije je doživio njegove riječi, poruke, njegova čudesa. Svaki čovjek je u sebi stvorio određenu sliku o Isusu. Pa tako učenici jedan za drugim počinju nabrajati što su to čuli od ljudi, što to pričaju o Isusu. Većina njih je mislila da je on jedan u nizu od proroka, putujućih učitelja koji su se u ono vrijeme pojavljivali i okupljali oko sebe neki krug učenika, poput nama poznatog Ivana Krstitelja.

Nakon što su mu učenici iznijeli zapažanja ljudi, Isus im postavlja osobno pitanje; A što vi kažete, tko sam ja? Lijepo je čuti što to drugi pričaju o meni, na taj način dobivaš povratnu informaciju i određenu sliku o ljudima. No mene zanima što vi mislite o meni, vi koji ste me do sada imali prilike upoznati. Što ti kažeš tko sam ja za tebe?

Kad bi vas netko zaustavio na ulici ili bi ste se našli u društvu osobe koja nije vjernik i pitao vas tko je taj Isus Krist za tebe u koga vjeruješ? Što bi ste mu odgovorili?

Ne postoji čovjek koji nije vjernik, svatko u nešto vjeruje, bez obzira kojoj religiji, vjeroispovijesti ili svjetonazoru pripadao. Netko može jednostavno vjerovati da postoji nešto što je dobro i što je loše. Može vjerovati u emocije, u ljubav, radost, žalost, bol. Ipak velika je razlika vjerovati u nešto ili u nekoga.

Mi kršćani ne vjerujemo u nešto, u neku nevidljivo božanstvo ili silu, nego vjerujemo u osobu Isusa Krista, koji je utjelovljeni Bog, a Bog nije nešto, nego u svojoj biti jest osoba; Otac, Sin i Duh Sveti. Zato vjerovati za nas kršćane znači prije svega upoznati osobu Isusa Krista koji nam je objavio Trojedinog Boga.

Netko može Isusa prihvatiti samo kao nekog učitelja, poput Židova, Budista, Hinduista. Može ga prihvatiti samo poput nekog proroka, popu muslimana, a može ga prihvatiti kao Sina Božjega, poput nas kršćana. No, što znači ispovjediti da je Isus Krist za mene Sin Božji, kao što je to ispovjedio apostol Petar?

Prihvatiti Isusa i vjerovati u njegovo čovještvo i božanstvo znači prihvatiti i sve ono što je on živio i proživio. Zamislite samo, apostoli su prihvatili Isusa kao Spasitelja, Mesiju kojeg su dugo očekivali. Oni su imali sliku o Kristu koji će osloboditi Izraelski narod od tiranije rimske vlasti. Ali Isus je sve njih iznenadio kad im je rekao kako on mora biti uhvaćen i mučen od židovske vlasti, svećenika i pismoznanaca te da će ga oni dati ubiti, ali da će nakon tri dana opet oživjeti, uskrsnuti.

Na tu Isusovu izjavu učenici se zbuniše, kako to da njihov učitelj bude samo tako odjednom uhićen i ubijen. Nisu to mogli samo tako lako prihvatiti. Bilo im je teško prihvatiti Božji naum spasenja koji traži trpljenje i smrt Kristovu. Stoga, Petar, koji je bio desna ruka Isusu, odvuče Isusa na samo i počinje ga nagovarati da odustane od takvog ludog plana. Pa što je tebi Isuse, zar si poludio. Pa kako bi se samo tako lako dao uhititi, predati u nečije ruke da na kraju budeš ubijen. Ne, tebi se to ne smije dogoditi. Mi ćemo se boriti za tebe, nitko tebe neće uhititi niti ubiti.

  Zar i mi ponekad teško ne prihvaćamo Isusovu žrtvu, njegov križ. Teško nam je prihvatiti i razumjeti da vjera traži djelotvornu ljubav, posvemašnje darivanje sve do boli, vjera koja traži da bude nošena križem. Krist Gospodin jasno daje do znanja, bez kompromisa, da nitko ne može biti njegov učenik, ako se ne odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i pođe putem kojim je on išao, a to je put ponizne ljubavi trpljenja.

        Mnogima danas, posebice mladima taj put koji traži Evanđelje je pretežak, jer traži osobnu žrtvu, bezuvjetno opredjeljenje živjeti po Evanđelju, a to nije lako niti posve jednostavno. Traži da se ponašam drugačije od onih koji ne idu u Crkvu ili koji odbacuju živjeti po Evanđelju. To u konačnici znači da mogu naići na izrugivanje, protivljenje pa čak da budem ne prihvaćen kod prijatelja ili u društvu. No, onaj koji se odluči ići tim putem, odricanja, prihvaćenja tereta križa, Gospodin obećaje da će mu osobno pomoći i zaštititi ga. Prihvatiti i vjerovati u Isusa Krista znači imati potpuno povjerenje u njega, znači zadobiti život. Znači zadobiti nešto za čime toliki tragaju, zadobiti mir, ljubav i radost. Novozavjetni pisac Jakov piše da vjera sama po sebi ništa ne znači, da ostaje besplodna i mrtva ako ona nije potvrđena djelima, potvrđena Evanđeljem života. Na kraju zapitajmo se još jednom: jesam li spreman prihvatiti živjeti svoju vjeru u skladu s Isusovim Evanđeljem ili ću odbrati neki za sebe lakši put, koji u konačnici ne znamo kamo vodi.

vlč. Siniša Blatarić