(Iz 35,4-7a; Ps 146,6c-7ab.7c-8.9-10; Jak 2,1-5; Mk 7,31-37)
Prolazeći ulicama nekog mjesta ili grada možemo zamijetiti i susresti različite ljude, različitog životnog staleža. Obično kada već izdaleka primijetimo nekog prosjaka, nekako u isti tren promijenimo smjer kretanja, kako bi ga zaobišli.
Često ne samo da imamo neku negativnu predrasudu prema takvim ljudima koji na ulicama prose, zaustavljaju ljude, već i prema onima koje smo tek u prolazu susreli ili upoznali. Kao da već unaprijed imamo pripremljenu određenu etiketu za pojedinu osobu, tako nam ona postaje poput proizvoda na kojem je istaknuta etiketa na kojem piše od čega je taj proizvod sastavljen. Možda niti u tom trenutku ne razmišljamo kako već na samom startu, unaprijed stvaramo određenu pristranost prema nekoj osobi.
Ma pogledaj kako izgleda, kako se oblači, ima ozbiljni izraz lica, nije nasmiješen, raščupane kose, pognuta pogleda, odudara od znoja, muca, nije razgovorljiv itd. Tako često zaboravljamo da je svaki čovjek, baš svaki bez iznimke stvoren na sliku Božju, stvoren je kao ljubljeno Božje dijete. Ali čovjek sam stvara razliku vrijednosti između ljudi, kao da je netko zaslužio više poštovanja a drugi manje, kao da je netko imućnijeg stanja vrijedni od onog koji je slabijeg imovinskog stanja.
Nije Bog stvorio razliku vrijednosti između siromašnih, potlačenih, bolesnih, nasuprot, bogatih, uspješno poslovnih i zdravih. Ne, to nije bilo u prvobitnom Božjem planu, sam čovjek je narušio taj odnos pavši u grijeh, udaljujući se od ljubavi prema svom Stvoritelju i svem stvorenju.
Upravo tvrdoća srca, oholost i nevjernost prema Božjem skladu stvaranja dovodi čovjeka do stanja da postane slijep i gluh za one koji vape da budu prihvaćeni u društvu.
Svatko od nas ponekad osjeti strah i nesigurnost za svoju budućnost. Možda i nesvjesno se zatvaramo pred onim aktualnim problemima današnjice, nedaćama koje pogađaju ljude čiji su životi ugroženi iz Sirije, Iraka, Afganistana, Sudana. Ti ljudi vape u blizini naših granica. No, nisu samo ti ljudi ugroženi, takvih ljudi ima i u našoj sredini, svi su oni potrebni Božje ljubavi, potrebni su naše solidarnosti.
U Evanđelju Isus nikada ne pravi pristranost niti prema jednom čovjeku, što više on dolazi u susret baš onima koje drugi izbjegavaju i ne podnose. Dok mi kažemo da su oni sami za to krivi, što su došli u takvu situaciju, dotle Bog im govori: „Budite jaki, ne bojte se! Evo sam dolazim da vas spasim.“ To Izaijino proroštvo Isus ostvaruje u svom poslanju. Čovjek pred Kristom nije ostavljen u svojoj bijedi i nemoći. Gospodin mijenja životnu okolnost čovjeka, oslobađa ga od njegove ugrožene egzistencije, vraća mu nadu u bolju budućnost u sretniju sutrašnjicu. On ostaje zauvijek vjeran onima koji mu poniznog srca vape. Potlačenima vraća pravednost, gladnima hranu daje, oslobađa zarobljene, prognane, uspravlja klonule, štiti izbjeglice, pridošlice i ljubi one koji mu ne uskraćuju svoje povjerenje.
Novozavjetni pisac Jakov piše u svojoj poslanici: Braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube.
Nije li upravo tebi koji imaš materijalnu sigurnost, koji si svojim radom stekao materijalno bogatstvo, sve to Bog omogućio kako bi mogao pomoći onima koji oskudijevaju, koji nisu imali životnu mogućnost da steknu materijalnu sigurnost. Ne udaljujemo li mi kršćani vjernici sebe od Božjega Kraljevstva kada ono što nam je povjereno koristimo samo za svoje vlastite užitke ili stvaramo svoju neku vlastitu elitu pripadnosti. Sve dok je naše srce pristrano, mi ostajemo slijepi i gluhi. A Isus u dubini tvog srca ti govori: Efata! Otvori se!. Dragi brate, draga sestro, otvori svoje oči, svoje ruke, svoje srce za drugoga. Jer vjera ne poznaje pristranost, već samo ljubav.
Oslobodimo se pristranosti prema određenim elitama i otvorimo se poletu ljubavi, jer kada uljepšavamo život onima koji su nam povjereni tada i naš život dobiva puniji smisao.
To nam može pokazati i primjer sv. Majke Terezije. Jednom prilikom u Indiji neki gospodin došao je u njihovu kuću umirućih. Bio je to hindu. Otišao je u jednu sobu za žene, a prije nego je on ušao, donijeli su s ulice neku ženu, koja je bila strašno uprljana, puna rana i strašno je zaudarala. Kad je taj čovjek ušao u sobu, sestra ga nije vidjela. Za sve to vrijeme, dok je on tamo bio, ona je čistila tu bolesnicu. On je sve to promatrao. Ništa nije rekao. Sestra je radosno radila svoj posao. Vidio je kako je ona s ljubavlju i nježnošću doticala bolesnicu. Onda se vratio k Majci Tereziji i rekao joj: “U ovu kuću došao sam bez boga, bez vjere, pun mržnje, a iz nje odlazim pun Boga. Vidio sam živu Božju ljubav. Kako je ta sestra doticala onu bolesnicu, kako ju je promatrala, ja sam vidio Božju ljubav na djelu.“ Naš Gospodin, kao što kaže psalmista ostaje vjeran dovijeka, oslobađa zarobljene, otvara oči slijepcima, upravlja prignute, ljubi pravedne…
vlč. Siniša Blatarić