Sjedoh Gospodinu napisati pismo molitve.

Uzeh prazan list papira, pero za pisanje umočih u tintu, zatvorih oči i pisah dugo, dugo. Završih i otvorih oči: papir prazan. Kako prazan, ne pisah li dugo!? Umočih pero u tintu i probah njime pisati. Ne ostavljaše traga. Provjerih – pero je u redu, ali tinta – tinta bijaše tinta naučenih riječi, ne ostavljaše traga.

Namjesto tinte uzeh bočicu crnila, umočih pero, zatvorih oči i pisah. Pisah dugo, dugo. Odložih pero i pogledah – papir prazan! Probah pisati, ali traga riječi ne bijaše. Pogledah i vidjeh: crnilo bijaše crnilo navike, ne ostavljaše traga.

Odbacih pero, uzeh olovku. Napisah: „Gospodine“, olovka je ostavljala trag. Zatvorih oči i pisah dugo, dugo. Pogledah. Osim riječi „Gospodine“ na papiru ničega. Razumjeh: olovka bijaše olovka želja, ne ostavljaše traga.

Odbacih olovku i čuđenje. Uzeh kist srca, povukoh ga po boji zahvalnosti. Dopisah: „Hvala Ti.“ Vidjelo se svako slovo! Povukoh kist po boji divljenja, potom pisah bojom strahopoštovanja. Trag kista bijaše jasan, boje žive. Umočih kist u boju miline i riječi poletješe same; dopisah par riječi bojom pomirenja. Gle čuda! Ispuni se pismo molitve mnoštvom raznobojnih riječi! … Već zamišljam smiješak na licu Primatelja kad ga bude čitao…

BK