Još nema komentara

HOMILIJA XIX. NKG –B

(1Kr 19,4-8; Ps 34, 2-3.4-5.6-7.8-9; Ef 4,30-5,2; Iv 6,41-51)

      Da bi u životu nešto ostvarili potrebno je preuzeti na sebe odgovornost za neki posao. Ljudi koji su bili spremni ne samo preuzeti odgovornost nego i određeni rizik, postali su kasnije uspješni poslovni ljudi. Mi se često znademo diviti takvim ljudima, no oni jednostavno nisu odustali na samom početku, unatoč prvobitnim neuspjesima, već su vjerovali u svoju sposobnost, kreativnost, bez obzira na nepovoljne uvjete i okolnosti na koje su nailazili.

Današnje društvo u kojem čovjek živi ne podnosi slabe i malodušne osobe, već osobe snažnog karaktera, punih samopouzdanja jer samo takvi mogu opstati u poslovnom svijetu.

   Ono što se odnosi na naš društveni život, to isto se odnosi i na naš kršćanski vjerski život. Diljem svijeta žive kršćani koji preuzimaju na sebe odgovornost, često vrlo određene, kako bi ono mjesto u kojem žive učinili što boljim za život.

Plemenite ideje koje se rađaju iz dubine nečije duše ponekad mogu naići na ne razumijevanje i protivljenje okoline. Netko se može iscrpiti i istrošiti svoju životnu snagu i ne vidjeti pozitivne rezultate koji bi nas ohrabrili da nastavimo dalje. Umjesto toga možemo doći do situacije kada osjetimo stanoviti umor, pa čak i sumnju. U tim trenucima neki postupe poput proroka Ilije, želeći od svega odustati, govoreći: „Već mi je svega dosta, Gospodine. Nitko me  ne razumije niti prihvaća, možda nisam ništa bolji od drugih.“

No, kao što psalmist kaže; Eto jadnik vapi i Gospodin ga čuje. Izbavlja ga iz svih tjeskoba. U takvim trenucima Bog nas želi ohrabriti, okrijepiti i osnažiti. On to čini za nas ponekad na nerazumljiv način.

Slično je doživio i Isus kada je od vlastitih sunarodnjaka nailazio na ne razumijevanje i protivljenje. Židovi koji su ga slušali zapanjili su se i sablaznili kako Isus može tvrditi da je on onaj kruh koji je sišao s neba. Isus je sebe usporedio sa manom koju su nekoć jeli židovi u pustinji.

Židovi kojima je Isus govorio, protivili su se njegovim riječima, mrmljali su protiv njega jer kako on kojeg su poznavali još od djetinjstva, može sebe uspoređivati sa kruhom života. Oni jednostavno nisu imali vjere da bi ga prepoznali i prihvatili kao onoga koji će sebe učiniti kruhom života. Isusove riječi za njih bile su preteške da bi ih razumjeli bez svjetla vjere. A vjera je prvi preduvjet da prihvatimo Isusa kao živi kruh, izvor vječnog života u nama.

Sveti Pavao kaže da nas je Isus toliko ljubio da je potpuno čitavog sebe predao za nas, umrijevši na križu. Blažena Majka Terezija primjećuje kako je Isus prije smrti sebe učinio kruhom života da utaži našu glad i žeđ za ljubavlju, za Njim.

Ne bi smjeli samo tako olako sumnjati u riječi koje nam donosi Ivanovo evanđelje; Tko bude jeo od ovog kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.

Vjerujem li ja u te iste riječi kada mi svećenik pruža posvećenu hostiju i izgovara: Tijelo Kristovo?

    Jedan ruski mistik imenom Dostojevski je zapisao: „Ja sam dijete sumnje i nevjere. Kroz vatru sumnje je moja Hosana kaljena.“ Tim riječima mogli bi nadodati stihove psalma; Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima. Hebrejska riječ Hosana izražava usklik zahvalnosti i slavljenja Boga. Ta hosana može izvirati iz nas jedino ako ćemo kao Božja djeca ljubljena koračati u ljubavi jedni prema drugima. Isus u evanđelju kaže; svi će biti učenici Božji, a upravo od Isusa u Euharistiji učimo koliko nas Bog želi ljubiti i koliko žeđa za našom ljubavlju i ljubavlju duša.

Kao što je nekoć Bog hranio proroka Iliju anđeoskim kruhom, tako i danas nama daje euharistijski kruh života, Tijelo i Krv Kristovu, kako bi nas osnažio za naše putovanje koje trebamo poduzeti u svom životu, za naše poslanje u svijetu. Bog Otac, želi preko nas hraniti duše koje gladuju i žeđaju za Njegovom ljubavlju.

Pogledajmo samo oko sebe, zavirimo u svoje domove, u susjedna dvorišta i primijetiti ćemo da svatko, ama baš svatko od najmanjeg djeteta do onih nemoćnih i starijih gladuju za tim kruhom života. Žeđaju za ljubavlju koju im nitko ne želi pružiti. Koliko smo puta možda baš takvim ljudima umjesto da im pružimo ljubav, nanijeli uvredu, povredu, opsovali, vikali u svađi. Ne znajući da smo time povrijedili ne samo njih već smo i ožalostili Duha Svetoga koji u svakome od nas prebiva, uvrijedili smo Isusa Krista u njima, ali i u nama samima. Sve to šteti jedinstvu Kristovog tijela, jedinstvu kršćana. Zaboravljamo da smo odgovorni jedni za druge. Zato sveti Pavao potiče, budite jedni prema drugima, dobrostivi, milosrdni, pružajući ruku pomirenja. Budite nasljedovatelji Božji u ljubavi. Ako se smatramo učenicima Kristovim, tada dajmo se poučiti i pristupimo živom Isus u Euharistiji, tom izvoru ljubavi iz kojeg uvijek možemo crpsti onu životnu snagu koja nas osposobljava da ostvarujemo svoje životno poslanje.

vlč. Siniša Blatarić

Postavite komentar