– „Što hoćeš da ti učinim?“
– „Gospodine, da progledam.“ 
Nisu oči moje slijepe. Vidim oblike pojavnih stvari; ne moram pipati pred sobom put rukama niti oprezno koračati sitnim koracima kako mi se noga ne bi spotaknula na neravnom putu; ne trebam osluškivati zvukove da spoznam svijet koji me okružuje. Oči ga moje gledaju, vide boje i oblike, razlikuju svjetlost i tamu, raspoznaju jasne obrise i sjene.

To su oči moga srca koje ne vide dobro.
To su oči moga srca koje ne razabiru svjetlost od tame: svjetlost Istine od tame grijeha.
To su oči moga srca koje bivaju privučene jarkim  svjetlima svjetovnih časti, propadljivih bogatstava, lažnog sjaja.
To je blještavilo lažnog svjetla što privlači oči moga srca kao žarulja noćne leptire; na krilima taštine bezglavo jurim ususret opasnom sjaju u kome nema topline… Ah, dijete, kamo ćeš? Juriš ususret tami svijeta. Što će ti svijet dati nego ropstvo. Spalit će krila tvojih snova, uprljati ti čistoću, izraniti te. Ideš u tamu misleći da slijediš svjetlo. Juriš svjetlu svjetionika ne vodeći računa o tome da srljaš na hridi. Hitiš u propast ostavljajući pravo svjetlo najvećeg Dobra. Priklanjaš uho lažima umjesto da ostaneš uz svjetlo istinsko.

Gdje je svjetlo istinsko? „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet“, piše evanđelist Ivan o Gospodinu Isusu i nastavlja: „bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.“ (Iv 1,9-10). O dođi, Gospodine, Ti svjetlo istinsko! Rasvijetli tamu žića da ga na krive pute ne zavodi varav sjaj lažnog svjetla koje nudi svijet. Prosvijetli oči srca svjetlom istinskim, svjetlom Tvoje veličine. Pokaži očima srca zoru Istine; zablistaj, Ti jarko svjetlo pravog Dana u kome nema noći.

BK