(Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3-4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35)
Današnje evanđelje započinje sa nastavkom događaja iz evanđelja od prošle nedjelje. Nakon što je Isus učinio jedno čudesno znamenje, nahranivši mnoštvo ljudi sa par kruhova, on odlazi u grad Kafarnaum kako bi tamo po običaju subotom u sinagogi sudjelovao u bogoslužju.
Evanđelist nas uvodi u današnju priču u kojem isto ono mnoštvo ljudi koje je bilo nahranjeno sada ponovno traži Isusa.
Prvo pitanje koje nam se nameće; Zašto ti ljudi ponovno traže Isusa?
Promislimo; koliko puta smo se i mi zatekli u svom životu da smo tražili Gospodina Isusa. Koji je razlog bio tog mog traženja? Je li razlog bio želeći da mi dade odgovor na neka moja pitanja…da mi pomogne u nekoj životnoj situaciji…ili jednostavno želja da budem sa njime?
Apostol Pavao pišući novo obraćenim kršćanima u gradu Efezu; šalje poruku ohrabrenja. Pošto su upoznali Isusa kao istinu, potrebno je sada ostati živjeti u toj istini, jer su po Kristu postali novi ljudi. Stoga ne bi smjeli odbacivati ono što su postali, kako bi ponovno živjeli u ispraznosti grešnoga života, jer takav način življenja ih može odvesti samo u propast.
Pavao nastoji učvrstiti vjeru u Isusa Krista, koji je uskrsnuo i živi. I jedino on može dati čovjeku novi život i nakon smrti.
Upravo to tumači Isus ljudima koji su ga napokon pronašli i vode razgovor sa njime. Kroz razgovor Isus ih želi usmjeriti da povjeruju u njega kao onoga kojeg je Otac poslao kao Spasitelja.
Umjesto da povjeruju njegovim riječima oni traže neki znak, pa da mu povjeruju? Isus ih upućuje na ono što su doživjeli prethodnog dana, kada su se nasitili kruhovima i podsjeća ih na povijesni događaj kojeg su doživjeli Izraelci kada ih je Mojsije izveo iz Egipta prema obećanoj zemlji. Dok su lutali pustinjom tražili su zbog gladi hranu i Bog im daruje manu s neba. Mana za židove je bio prvi znak Božje dobrote i ljubavi, jer nije dopustio da Izraelski narod umre. Mana za Izraelce ujedno označuje u isto vrijeme dar Božji te ovisnost o božanskoj dobroti. Po mani se Bog objavljuje kao Spasitelj. Što isto čini i Isus uspoređujući sebe sa kruhom s neba.
Međutim, prije nego su Izraelci dobili manu, Bog ih stavlja na kušnju, želeći vidjeti tko će živjeti po Božjem zakonu a tko neće. Kušnja se sastojala da smiju uzimati manu samo za jedan dan, dok su dan prije subote mogli uzeti i za sutrašnji dan.
Ne nađemo li se i mi ponekad u kušnji? Kada se trebamo odlučiti hoćemo li nešto učiniti ili ne? Je li to dobro za nas ili nije? Kroz kušnju Bog povjerava našu spremnost ili nespremnost da povjerujemo kako je za naš život dobro samo ono što se ne protivi Božjem Zakonu. Sve ostalo može nam samo donijeti preobilnu patnju i bol jer tražimo hranu ovog svijeta koja ne može nikada utažiti našu glad i žeđ za srećom.
Sažetak poruke današnjih čitanja jest; da hrana koja nam se daje za život vječni ne postiže se samo djelovanjem, već i vjerovanjem u Onoga koji nam daruje tu hranu. Isus želi usmjeriti naš pogled prema daru koji nam je darovan po sakramentalnom znaku euharistije. Po tom znaku vjernik kršćanin dolazi do spoznaje da je Bog Otac koji se brine o našem životu i daje nam hranu po kojoj ćemo imati život vječni. Isus govori „Ja sam kruh života… tko dolazi k meni neće nikad ogladnjeti ni ožednjeti.“ Doći k Isus znači nahraniti se i utažiti žeđ njegovom ljubavlju i dobrotom. Mi po euharistiji zadobivamo milost preobraženja, obnavljanja za novi početak života.
U svojoj enciklici Laudato Si, papa Franjo tumači euharistiju kao izvor kozmičke ljubavi prema stvorenom svijetu. „Gospodin, na vrhuncu otajstva utjelovljenja, odlučio je doprijeti do najveće dubine našega bića s pomoću dijela materije. Ne dolazi odozgor, nego iznutra da bismo ga mogli susresti u samom našem svijetu. U euharistiji je već ostvarena punina, i to je živo središte svemira, vrelo iz kojega se u preobilju izlijevaju ljubav i nepresušan život. U jedinstvu s utjelovljenim Sinom, prisutnim u euharistiji, sav svemir uzdiše hvalu Bogu. Zapravo, euharistija je već sama po sebi čin kozmičke ljubavi:“ Jer i kada se slavi na malom oltaru koje seoske crkve, euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta.“.
Ako tražimo Isusa, tada ga ponajprije potražimo poradi toga da nas ispuni životnom duhovnom snagom po kojoj ćemo moći rasti u vjeri i u odnosu ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Neka i ovaj naš današnji susret na svetoj misi bude prigoda da se obnovimo i prihvatimo Božji dar koji nam se daruje po sakramentu euharistije.
vlč. Siniša Blatarić