Neznalice smo. „Tko zna? Ah, nitko, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!“, mogla bi biti konstatacija kojom neki učitelj komentira znanje svojih učenika, ali to su stihovi prve kitice pjesme „Povratak“ Dobriše Cesarića:
„Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)…“

Neznalice smo. Makar ograničenih čula i osjeta, mislimo kako smo sve ispitali i saznali. Očima gledamo, a opet – postoje stvarnosti očima skrivene. Ušima slušamo, ali puno je zvukova koje ne čujemo. Vezani uz Zemlju, svejedno joj ne osjećamo vrtnju niti magnetsko polje. 
Neznalice smo: čulo mirisa slabije nam je od čula mirisa pasa, ne čujemo sve frekvencije zvuka niti vidimo sve valne duljine svjetlosti, golim okom ne vidimo čudesa mikrosvijeta, pogledom ne prodiremo do dubina svemira, … A opet, tako smo silno uvjereni u to da sve znamo. Ako ne vidimo sve što postoji, ako ne čujemo sve što vibrira, ako  je toliko toga skriveno našim osjetilima, odakle nam pomisao da spoznajemo ukupnu stvarnost?
Neznalice smo. Znamo pronaći tehnička rješenja problema, unaprijedili smo globalnu povezanost, ali ostajemo neuki u vječnim pitanjima ljudske sudbine: tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo. Svijet bi najradije da se to uopće ne pitamo. On nas uvjerava da ne postoje duhovne stvarnosti, no jedino što se sa sigurnošću može tvrditi jest to da su one izvan naših osjetilnih moći.

„Tko zna? Ah, nitko, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!“, konstatira pjesnik, ali i nastavlja:
„Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.“
Možda…
Možda je kroz gustu koprenu ovoga svijeta moguće nazrijeti Stvarnost onkraj njega.
Možda u našu tamu gdjekad prodre koji tračak Svjetlosti.
Možda od časa do časa Stvoritelj svoj milostivi pogled svraća na žrtvenik vapećeg čistog srca.
Možda je, kao u bljesku munje što načas rasvijetli tminu, moguće već ovdje nazrijeti budućnost života u trajnoj Milosti.
Možda…
„Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.“

BK