(Mudr 1,13-15;2,23-24; Ps 30,2.4-6.11-12a.13b; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-24.35b-43)

Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da opstane… , tako piše židovski pisac Knjige Mudrosti, nadahnut Duhom Svetim.

     Spoznajno iskustvo nam govori kako je naše fizičko tijelo smrtno te sve što nas okružuje, raznovrsna stvorenja također su smrtna. Ako Bog nije stvorio smrt već je sve stvorio da opstane, zbog čega onda postoji smrt?

Pisac Knjige Mudrosti kaže da je smrt posljedica grijeha, a uzrok grijeha je đavao koji se pobunio protiv Stvoritelja i tako zaveo prve ljude koji su stvoreni na Božju sliku, to jest kao besmrtni. Čovjek i jest besmrtan jer posjeduje besmrtnu dušu. No, smrt koju je đavao uveo u svijet jest prije svega duhovna smrt, a njezina posljedica je fizička smrt. Dakle smrt je posljedica čovjekovog moralnog pada, njegovog odvajanja od Izvora života, koji je Bog.

Naše tijelo je smrtno jer je sastavljeno od zemaljske tvari, sastavljeno je od milijardu atoma, od raznih kemijskih elemenata, od vode, ugljika, vodika, kisika, minerala, željeza, cinka i svih drugih koje pronalazimo u prirodi. Nakon smrti to naše fizičko tijelo se raspada. Ono što opstaje jest naša duša koja oživljuje to naše fizičko tijelo. “Tijelo dakle nosi Božji život u sebi, odnosno ono je oživljeno božanskim dahom. Na početku stvaranja bilo je toliko produhovljeno da Sv. Pismo kaže da je čovjek postao „živa duša“.[1]  I zato ne kažem za sebe da sam ja neka nakupina kemijskih elemenata, nakupina stanica, već da sam ja osoba u čiji identitet ne sumnjam. Osoba smo upravo po duhovnoj duši, po samom ljudskom dostojanstvu i upravo to nas ljude razlikuje od životinja i biljaka. Jer duhovna duša posjeduje intelekt po kojem spoznajem da ja jesam čovjek, a ne krastavac, paradajz, mačaka  ili pas. Stoga kao osoba imam i moralnu odgovornost da taj život koji mi je darovan da ga branim i čuvam. A to jedino mogu ako moralno djelujem po svojoj savjesti, koja je kako kaže J. Henry Newman: „Savjest je zakon našeg duha, ali koji nadilazi naš duh, koji nam izdaje naredbe, koji upozorava na odgovornost i dužnost, strah i nadu… ona je glasnica Onoga koji nam u svijetu naravi i u svijetu milosti skrovito govori, poučava nas i vodi. Savjest je prvi od Kristovih namjesnika.“ Kada se sluša moralna savjest, razborit čovjek može čuti Boga koji govori.

  Kao kršćani imamo odgovornost i dužnost da djelujemo po toj moralnoj savjesti. Ne bi se smjeli ponašati kao da nas se ne tiču problemi drugih. Obično kažemo: „Ma imam ja dovoljno svojih briga, zar još da rješavam tuđe probleme.“ Postupam li time ispravno, odgovorno? Ili zar ne očekujem i ja da i meni netko pomogne?

Apostol Pavao je uvidio taj problem u kršćanskoj zajednici u Korintu, zato ih i potiče da se odlikuju prije svega darežljivošću. Da budu osjetljivi na oskudicu drugih. On nam daje primjer samog Isusa Krista, koji i sam premda bijaše Bog, poradi nas postao čovjekom kako bi preuzeo naše duhovno siromaštvo i obogatio nas svojim božanstvom. Ako je on to mogao i želio učiniti, tada i mi možemo na isti način činiti jedni drugima, da bi se ostvarila jednakost među nama. To znači da sva materijalna i duhovan dobra koja posjedujem, trebam dijeliti sa onima koji oskudijevaju.

Sam Isus je to pokazivao svojim primjerom života. U današnjoj priči koju nam donosi evanđelist Marko, nadstojnik sinagoge Jair, dolazi sav u strahu do Isusa i moli ga da dođe u njegovu kuću i ozdravi njegovu bolesnu kći koja je na umoru. I ovaj put Isus djeluje ispočetka kao da ga se to ne tiče, djeluje rezervirano. Ali u trenutku kada dolaze neki članovi obitelji nadstojnika Jaira i kažu mu da je njegova kći umrla, te da se više ne može ništa učiniti. Isus, odmah preuzima stvar u svoje ruke i kaže Jairu: “Ne boj se. Samo vjeruj!“

     Kao vjernici kršćani zaprimili smo duhovno bogatstvo od Krista Gospodina, kojeg nismo ni svjesni. Posjedujemo nešto što se ne može mjeriti s ničim materijalnim na ovome svijetu. Posjedujemo vječan život na koji smo i pozvani, no samo ukoliko se opredijelimo za Krista.

Ostanemo li vjerni u vjeri,  Božjoj riječi, spoznanju, gorljivosti, ljubavi i darežljivosti, tada ćemo i sami u svom životu iskusiti Kristovu darežljivost. Unatoč tome što ćemo nailaziti na otpor onih koji promoviraju takozvanu toleranciju i jednakopravnost, a s druge strane stvaraju kulturu odbacivanja i smrti. Odbacuju život bolesnih, umirućih i još ne rođenih. Oni ne slušaju svoju moralnu savjest jer su odbacili Boga iz svog života. Upravo se Isus suprotstavio onima koji su sebi dali za pravo da odlučuju tko će živjeti a tko umrijeti. On naočigled sviju očituje se ne samo kao gospodar nad prirodom i stvorenjima, već kao gospodar nad životom, očituje se kao pobjednik nad bolešću i smrću. Jer je on sam razorio i uništio smrt svojom smrću i uskrsnućem. „On je naše grešno onemoćalo tijelo unio u smrt i daruje nam svoje uskrslo tijelo u euharistiji, produhovljeno, osnaženo, sposobno za dobra dijela, za istinu i ljubav.“ (T. Ivančić) I mi kao kršćani pozvani smo se suprotstaviti toj kulturi odbacivanja i ravnodušnosti te stvarati kulturu jednakosti koja će se upravo očitovati u darežljivosti ljubavi, prema slabome, nemoćnome, bolesnome, siromašnom. Djelujmo u skladu moralne savjesti i tako unesimo u naše društvo u našu zajednicu radost Evanđelja i Kristove blizine

[1] Tomislav Ivančić

vlč. Siniša Blatarić