Čovjeku je, mladima pogotovo, potrebno saznanje pripadanja zajednici. Ono se iskazuje stilom odijevanja, posebnim pozdravima, udruživanjem putem medija.  Od prve zajednice u kojoj smo svi odrasli – obitelji, do pripadnosti školi, radnom kolektivu, župnoj zajednici, brojne su zajednice uz koje smo vezani. Poneke zajednice uz naziv imaju i znak raspoznavanja. Znak raspoznavanja prvih kršćana bio je stilizirani jednostavni lik ribe. Riba, (grč. ἰχθύς: ikhthys) odabrana je jer je skraćenica za izraz: »Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj“. U vrijeme kad je kršćanstvo bilo progonjeno, znak ribe bio je tajni znak pripadnosti novoj religiji.

Odnedavno znak ribe stoji nalijepljen na stražnjoj strani moga automobila. Stavljen je nakon dosta promišljanja. Ne zbog dvojbe pripadnosti zajednici kršćana, već stoga što obvezuje: nisam baš anđeo na cesti. Nije važno kako će u prometu suditi anonimnog vozača, ali … onoga tko se izjasni kršćaninom? Znak obvezuje!

Kad Mojsije ponavlja okupljenom izraelskom narodu velika djela koja im Bog učini pri izlasku iz Egipta i ponavlja i tumači Božje zapovijedi, svečano kaže (Pnz 11, 18-21): „Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu; kao znak ih privežite za svoju ruku; neka vam budu kao zapis među očima! Poučite u njima svoje sinove; izgovarajte ih kad sjedite u svojoj kući i kad idete putem; kad liježete i kad ustajete. Ispišite ih na dovratnike svoje kuće i na svoja vrata da vaši dani i dani vaših sinova u zemlji za koju se Jahve zakleo vašim ocima da će im je dati – budu brojni kao dani nebesa nad zemljom.“  

Znak obvezuje, kršćanstvo obvezuje. Mi kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, jesmo li toga svjesni?  Znak ribe na vozilu, krunica ovješena za retrovizor, znak križa na zidu blagovaonice, križić na lančiću oko vrata, znak blagoslova kuće nalijepljen na vratima doma, posvećena svijeća u kući, … ne bi trebali biti puki ukrasni predmeti već znak opredjeljenja i pripadnosti. “Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju … „ govore zaljubljeni u Pjesmi nad pjesmama (Pj 8,10). Znak vjere utisnut u srce, pečat nade u uskrsnuće i žig neizmjerne Božje ljubavi kojom zadobismo oproštenje grijeha trebaju biti svijetu vidljivi. Dakako, ne prvenstveno u znaku, nego u vlastitom vladanju i djelovanju.

U Poslanici Diognetu, zapisu s kraja 2. stoljeća po Kristu grčki autor, još učenik u kršćanstvu, upućuje Diogneta, čovjeka na vlasti  u osnovne postavke kršćanstva.  Poslanica je vrijedno svjedočanstvo jer opisuje život prvih kršćana. Oni se, kaže Poslanica, ni po čem vanjskom ne razlikuju od sredine koja ih okružuje: jednako se odijevaju, rade i muče se, nemaju poseban jezik, prihvaćaju kulturu sredine. Kako se ipak razlikuju od sredine u kojoj žive? Evo kako:
„Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina.
Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece…
U tijelu su, ali ne žive po tijelu.
Provode život na zemlji, ali građani su neba.
Pokoravaju se propisanim zakonima, i u isto vrijeme načinom svoga života nadvisuju zakone.
Vole sve ljude, a od sviju su progonjeni. Prezreni su i osuđivani…
Siromasi su, a ipak obogaćuju mnoge.
U svemu oskudijevaju, a svime obiluju…
Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti.
Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju…
Kršćani su kao naseljenici u ovom što je raspadljivo, očekujući neraspadljivost na nebesima…
… Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.
Riječju: kao što duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela, tako kršćani borave u svijetu, ali nisu od svijeta.“

„Kršćanstvo nije ljudsko djelo, ono je snaga Božja“, zaključuje pisac Poslanice. Jesmo li u današnjem velikom vremenskom odmaku od onog doba to nekako smetnuli s uma? U kolikoj smo mjeri mi kršćani danas nalik prvim kršćanima? Jesmo li jaki u molitvi, čvrsti u uvjerenjima u milost koja nas prati? Konačno, glavno pitanje, pitanje nad pitanjima: kršćani – ne po imenu nego po životu – ima li nas danas?
„… kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8)

BK