Još nema komentara

HOMILIJA XI. NKG – B

( Ez 17,22-24;Ps 92,2-3.13-14.15-16; 2Kor 5,6-10; Mk 4,26-34)

Oni koji obrađuju nešto zemlje ili barem komad vrta pored kuće., znade koliko je potrebno truda, vlastitog znoja uložiti da bi određena biljka donijela plod.

Kad sam bio dijete, najteže mi je bilo kada su mi roditelji rekli da idem sa njima kopat kukuruz, grah ili pljevit drača po gredicama. Nekako bih tada radije ostajao sjediti pred knjigom i učiti, i ako mi se i to baš nije dalo, no ipak sam morao ići inače bi mi tata zabranio da otiđem igrati nogomet.

Nije bez razloga Bog rekao prvim ljudima, pošto su bili prognani iz raju, da će se od sada s mukom od zemlje hraniti. Trnje i korov rast će ti, i ti ćeš jesti poljsko zelje. U znoju ćeš lica svojega jesti kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Koje li ironije, tu istu zemlju koju čovjek obrađuje u nju se nakon smrti ponovno vraća. Prvi ljudi koji su vlastitom greškom potjerani iz zemaljskog raja, nisu imali povjerenja u svoga Stvoritelja, koji im je sve dao na dlanu, ništa nisu morali teško raditi, a ubirali su i hranili se plodovima koje je nicalo i raslo samo od sebe.

Ipak, Bog nije napustio ovaj svijet i ostavio čovjeka da se muči i trpi. On želi ponovno čovjeka vratiti u izgubljeni raj i to već sada ovdje na zemlji. Zar nije to predivno, da već sada možemo živjeti u bezbrižnosti. A na koji način se to može ostvariti?

Odgovor je u Isusu Kristu, Sinu Božjem. Evanđelje nam govori da Isus na samom početku svog javnog nastupa izjavljuje: Ispunilo se vrijeme. Približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte Evanđelju.

Dakle, ono što čovjek treba samo da učini, jest da se ponovno vrati Bogu, povjeri svoj život Njemu i vjeruje Evanđelju, živoj Božjoj riječi. No, zašto bi nešto bilo samo tako lako i jednostavno kad može biti komplicirano. Čovjek zapravo i često u svom životu izabire ići suprotnim putem, po svojem, od onoga na što ga sam Bog poziva. A onda se neprestano žali kako mu je teško, kako ga drugi tlače, kako mu se život raspada. Papa Benedikt XVI. jednom prilikom je rekao: „U povijesti posljednjega stoljeća možemo vidjeti kako je u državama, koje su isključile Boga, bilo ne samo uništeno gospodarstvo, nego i, prije svega, duše.“

Isus je jako dobro poznavao nedaće, teškoće svog vlastitog naroda i htio im je ponuditi konkretnu pomoć, rješenje kako se izvući iz recesije, svega onoga što ih je opterećivalo. Ali, kao što to biva, većina njegovih sunarodnjaka nije razumjela Isusovo učenje niti se htjela obratiti.

Možemo si postaviti pitanje; zašto Isus nije imao baš previše uspjeha kad je naviještao Božje kraljevstvo? To bi mogli lako usporediti ono što se događa kada svećenik u nedjelju nastoji vjernicima protumačiti Božju riječ i približiti ih Božjem kraljevstvu. Što se pritom događa? Kao i u Isusovo vrijeme tako i danas mnogi ono što čuju ne razumiju, jer uopće nisu bili otvoreni da slušaju. Gledaju a ne vide, okupirani su svojim mislima i problemima, tijelom su prisutni a duhom negdje drugdje.

Da bi riječ Božja koju naviješta svećenik doprla do mojeg srca, od mene iziskuje mnogo napora. To vam je nešto slično kada vi nastojite iskorijeniti periku, slak ili neki drugi drač u svom vrtu, na svojoj njivi, kako bi ona posijana biljka mogla rasti i normalno se razvijati. Nije dovoljno jednom udariti motikom, jednom proći redom, nego je potrebno to učiniti više puta. Tako, isto je potrebno najprije da iskopam i odstranim sve ono što me sprečava da budem bliže Bogu i dopustiti da to sjeme Božje riječi bude posijano u moje srce, jer Božja riječ je poput zrna koje klije i raste, a u nama se razvija prema mjeri naše vjernosti Bogu. Isus nam je rekao da nam se Kraljevstvo Božje približilo po Evanđelju, Božjoj riječi, te da ono potajno raste nevidljivom snagom, silom koja će ga dovesti do punog rascvata. No, ipak trebamo znati da Božje kraljevstvo nadilazi svjetski poredak stvari i materijalno bogatstvo. Zapravo težnja materijalnom bogatstvu jest prepreka da to Kraljevstvo raste i donosi ploda. Ono guši poput uzraslog drača u vrtu, na njivi, sprečavajući da se niknula stabiljka razvija i urodi plodom.

Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju, govori apostol Pavao. Vjera je ta koja daje smisao našem životu, ona nam osvjetljava put kroz život, put koji vodi do Kraljevstva Božjega. Naš Nebeski Otac nas neprestano poziva da se vratimo u izgubljeni raj. On ne želi da naš život izgleda nesretno, da budemo opterećeni raznim brigama i da s mukom radimo svoj posao. Sve to može biti otklonjeno iz naših života ako s povjerenjem svoj život predamo Gospodinu i dopustimo da njegovo sjeme vjere raste u nama snagom Duha Svetoga. Uvidjet ćeš tada dali spavao ili bdio, noću i danju to sjeme vjere će klijati i rasti. Uvidjet ćeš tada kako će se tvoj život izmijeniti, jer kako kaže prorok, Gospodin može učiniti ono što misliš da je neuništivo da već sutra propadne, a iz onoga što se činilo tako krhkim i slabim, da će urodit velikim plodom.  Potrebno je samo tako malo da živimo zadovoljno i sretno, potrebno je samo tako malo da se približimo Kraljevstvu Božjem. Potrebno je samo u središte svoga života staviti Boga jer je on izvor svega dobra.

vlč. Siniša Blatarić

Postavite komentar