Stari su Grci cijenili mudrost i njezine učitelje filozofe toliko da su ih darivali darovima. Tako je i Sokratu neki njegov siromašni učenik poželio dati dar. Kako nije ništa imao, ponudio mu je samoga sebe i dodao: „Molim te da ovaj dar, kakav god bio, primiš kao dobar, te da promisliš kako su drugi, iako su ti dali mnogo, za sebe ostavili još više.“ Nato mu je Sokrat odgovorio: „Zar mi ti nisi dao velik dar, osim ako ne misliš za sebe da malo vrijediš? Imat ću te ovako na brizi – da te tebi samom vratim boljeg nego što sam te primio.“ Tako reče mudar čovjek. Koliko li je mudriji Onaj koji je Mudrost sama? Koliko li samo On čovjeka koji mu se u svome siromaštvu preda može učiniti boljim nego li je bio kad ga je primio?
Teško je čovjeku shvatljiva ljubav i blagonaklonost kojom ga Bog gleda. Čudio se tome Job:
Što je čovjek da ga toliko Ti cijeniš,
da je srcu Tvojem tako prirastao,
i svakoga jutra da njega pohodiš
i svakoga trena da ga iskušavaš? (Job, 7,17-18)
Čovjek je milina Božja, na njemu počiva blag Njegov pogled kao što pogled roditelja počiva na njihovoj malenoj djeci. Budnim okom On pazi na svoje stvorenje. Koliko je samo oko nas dokaza Njegove vjernosti i brige: bezbrojni su znaci Njegove pažnje i Njegovi darovi ma i u jednom jedinom danu. On bdi nad našim rastom u vjeri, kuša nas u vjernosti, predanosti i istinoljubivosti. Kako mu uzvratiti za sve što nam daje? Prihvatimo Njegovu ponudu spasenja; stavimo Ga vrh svakog dobra; budni i pozorni budimo za pohode Njegove milosti. Nemamo Mu, uistinu, što ponuditi da se doda Njegovu bogatstvu, stoga dajmo sebe. Dajmo Mu dare dostojne Njegove veličine. Uz riječi usta ponudimo i riječi srca. Uz veseli hvalospjev ponudimo i žalost duha uslijed grijeha. Uz inicijativu i aktivni rad ponudimo i podložnost poslušnosti. Uz hvalu ponudimo i djela milosrđa. Uz materijalna bogatstva dajmo Mu siromaštvo svog duha. Traženje smilovanja pretecimo opraštanjem.
Čudna su vremena u kojima živimo: nemamo dostojnog hrama, bojimo se slobodnog pribivanja misi zbog straha od zaraze ili poštivanja propisanih mjera zaštite, rasipa se duh zajedništva,… Svejedno, u ovom vremenu kušnje jedno možemo – sebe dati Stvoritelju. Recimo: „… primi NÂS slomljene duše, duha ponizna!“ (Dn 3,39) Stupanjem u službu Bogu stecimo pravu slobodu. Prinesimo s ljubavlju Stvoritelju na dar sveli cvijetak vlastitog duhovnog života kako bi mu On povratio svježinu i darovao mu puninu života svoga Duha.
BK