( Dj 9, 26-31; Ps 22,26b-28.30; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8)
Nakon što smo prošle nedjelje promišljali o svom životnom pozivu na koji nas upućuje sam Gospodin, ove nedjelje želimo promišljati na koji način možemo ostvariti i ispuniti svoj životni poziv.
Mladi se često nađu pred životnim izazovom, nađu se pred teškom odlukom; što nakon osnovne škole? Što nakon srednje škole? Što nakon završenog fakulteta? Rijetki su oni koji su već u ranijim godinama svog života mogli donijeti odluku o tome, u kojem to pozivu, zvanju, zanimanju će se ostvariti u svom životu.
Kada i donesemo određenu životnu odluku, tada nam predstoji mukotrpan put do potpunog ostvarenja. Često se tada događa da se iscrpljujemo do krajnih granica, do te mjere da počinjemo gubiti kontrolu nad svojim životom.
To se događa samo zato što zaboravljamo, da nismo mi ti koji nešto čine, nego da nas sam Bog osposobljava iznutra da možemo nešto dobrog učiniti. Jedino On poznaje sve naše životne potrebe, naše mogućnosti i sposobnosti. „Bog poznaje našu čežnju. Bolje od nas On razaznaje nakanu i najdublji kutak našega bića.“ (brat Roger) Apostol Ivan kaže da je Bog veći od našega srca i znade sve, jer je On veći od svih naših želja. A u Evanđelju Isus kaže; uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.
Mnogo puta sam se u životu uvjerio, da su istinite te Isusove riječi. Jer ništa u svom životu nisam dobroga učinio bez Njega. Sve što sam do sada ostvario, nije to bio toliko plod mog nekakvog stečenog znanja, plod mojih snaga i sposobnosti, nego sve je to bio plod samog Gospodina.
Svoj životni poziv možemo jedino ostvariti i ispuniti ako ćemo poput loze koja crpi životne sokove iz trsa, i mi crpsti svoje snage iz Isusa Krista. Može li loza donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu?
Vi koji obrađujete vinograd, znate da ne može. Tako ni mi koliko god se trudili vlastitim snagama nikada u potpunosti nećemo ostvariti svoje želje, svoja očekivanja. Nikada nećemo biti u potpunosti zadovoljni, ispunjeni radošću i srećom, ako ne ostanemo u Onome koji nas iz dana u dan iznova osposobljava da možemo činiti ono što je dobro i istinito.
Onaj vjernik kršćanin koji živi od svoje vjere, koji živi po Božjim zapovijedima, po moralnom kodeksu koji je upisan u naša srca, uživat će mir i blagostanje, unatoč životnim teškoćama, unatoč protivljenjima i nerazumijevanja svoje okoline. On se neda pokolebati, nego se još više utječe i pouzdaje s povjerenjem u Božju ljubav.
Zašto dopuštati da nam život samo tako vene i propada? Zašto dopuštati da život istrošimo na nečemu što nam ne donosi utjehu, ni radost, nego nas samo još više iscrpljuje i čini praznim? Zašto svoje životne jade i probleme ne bi povjerili Onome koji ih jedini može otkloniti? Zašto svoje životne poroke i grijehe ne bi jednostavno bacili u oganj, ostavili da izgore u Božjoj ljubavi?
Krist Gospodin nam sve to omogućuje, samo ako smo spremni mu se predati. Njegova je želja da, ostanemo u njemu i riječi njegove ako ostanu u nama, tada sve želje našega srca, sve ono za čime čezne naša duša, On ostvaruje i ispunjava. Sve to On može učinit, jer nas nikad nije napustio, već zauvijek ostaje i prebiva u nama po Duhu Svetom kojeg nam je darovao. I taj isti Duh nam omogućuje da donosimo presudne životne odluke, da ostvarimo mnogo lijepih i dobrih plodova u svom životu.
„Uskrsli i proslavljeni Krist izvor je naše nade i neće nam uskratiti svoju pomoć da ispuni naš životni poziv koji nam on povjerava.“ (Evangelii gaudimu) Kao Kristovi učenici pozvani smo to otkriti, živjeti te pred drugima posvjedočiti; Ovo mi učini Gospodin.
vlč. Siniša Blatarić