( Dj 4,8-12; Ps 118, 1.8-9.21-23.26.28-29; 1Iv 3,1-2; Iv 10,11-18)
Gledajte samo koliku nam je ljubav darovao Bog Otac: djeca se Božja zovemo i to jesmo. A svijet nas ne poznaje, zato što ne poznaje njega, Isusa Krista, piše apostol Ivan.
Bog nam je očitovao i darovao svoju ljubav po svom Sinu, Isusu Kristu, po kojem smo spoznali da smo Božja djeca, jer je On ona slika svršenog čovjeka, kojemu svaki čovjek teži.
Ipak, ta Božja ljubav, to svjetlo koje je došlo na svijet od samog početka nije prihvaćen, već je odbacivan, postavši kamenom spoticaja do današnjeg dana. I to samo zato što ga mnogi nisu upoznali, prihvatili kao onoga po kojem se jedino možemo spasiti.
Apostol Petar u svom nadahnutom govoru pred okupljenim židovskim starješinama i narodnim upraviteljima izriče riječi koje do današnjega dana za mnoge postaju odbacujuće.
Neka bude znano svima vama…, nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti, osim po imenu Isusa Krista Nazarečanina.
Već su starozavjetni proroci od Jeremije, Ezekiela, Izaije, nadahnutim Duhom Svetim navijestili da će sam Bog poslati svog izabranika, odabranog pastira po kojem će sam voditi svoj narod i uvesti ga u svoje kraljevstvo mira i pravednosti.
Po Isus nam se to Božje kraljevstvo približilo, ali židovske starješine i svećenici to nisu prepoznali i zato su ga odbacili.
Nakon dva tisućljeća i dalje mnogi ne upoznaše tu Božju ljubav, Isusa Krista, koji je došao spasiti svakog čovjeka, kojem god narodu, vjeri ili religiji pripadao.
Danas, možda više nego ikad prije, čovječanstvo živi u kulturi odbacivanja. S čovjekom se postupa kao sa potrošnom robom, a zajedno s njime odbacuje se i sam Bog. Živimo u vremenu u kojem se čovjek sve više okreće protiv svog Stvoritelja i želi zauzeti njegovo mjesto. Živimo u vremenu u kojem se traže hrabri i odvažni kršćani, koji će biti spremni izložiti svoj život opasnosti, spremni izaći iz svoje udobnosti, sigurnosti u svijet kojem treba navijestiti Isusa Krista, Dobrog pastira. Njega koji poznaje osobno svakog čovjeka, kao što majka poznaje svoje dijete, te zato i želi svakog onog koji se udaljio od Boga dovesti ga natrga Bogu Ocu.
Isus se ne ponaša kao najamnik, poput današnjeg poslodavca, kojemu nije stalo da upozna čovjeka, njegovo životno stanje, njega ne zanimaju obiteljski i privatni problemi, njemu je samo stalo do što veće zarade i da iskoristi čovjeka u tu svrhu. Kad vidi da mu se kapital u njegovim rukama smanjuje, on nemilosrdno još više izrabljuje čovjeka do te mjere da ga prepušta neizvjesnoj budućnosti.
Ali,Isus, nije takav, On traži i zauzima se za svakog čovjeka. On ga neprestano traži i doziva. No, želi li čovjek čuti njegov glas?
Sestre i braćo, papa Franjo u svojoj poruci za 58. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja kao uzor nam stavlja sv. Josipa:
„Bog gleda što je u srcu (usp. 1. Sam 16, 7), a u svetom Josipu prepoznao je srce oca sposobna davati i rađati život u svakodnevici. Zvanja imaju isti cilj: rađati i obnavljati živote svaki dan.
Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: srca koja su otvorena, sposobna za velike inicijative, velikodušna u sebedarju, suosjećajna u otklanjanju tjeskobâ i postojana u jačanju nade. To je ono što svećeništvu i posvećenom životu silno treba poglavito danas u vremenima obilježenim krhkošću, ali i patnjama zbog pandemije, koja je urodila neizvjesnostima i strahovima vezanima uz budućnost i sam smisao života…
Ne boj se: riječi su to koje Gospodin upućuje i tebi, draga sestro, i tebi, dragi brate, kad, i usred neizvjesnosti i oklijevanja, u sebi osjetiš neodgodivu želju da njemu daruješ svoj život. To su riječi koje ti ponavlja kada se, tamo gdje se nalaziš, možda i usred kušnji i nerazumijevanja, boriš svakoga dana slijediti njegovu volju. To su riječi koje otkrivaš kada se, na putu svoga poziva, vraćaš prvoj ljubavi.
Riječi su to koje, kao neki refren, prate one koji svojim životom kažu Bogu “da”, kao sveti Josip, u svakodnevnoj vjernosti. Ta je vjernost tajna radosti. U nazaretskom domu, kaže se u jednom liturgijskom himnu, vladala je “čista radost”. Bila je to svakodnevna i iskrena radost u jednostavnosti, radost koju iskuse oni koji drže do onog najvažnijeg, a to je vjerna bliskost Bogu i bližnjemu.
Kako bi bilo lijepo kad bi isto jednostavno i blistavo ozračje, koje odsijeva vedrinom i nadom, prožimalo naša sjemeništa, naše redovničke ustanove, naše župne dvorove!
Sveti Josip dolazi nam u susret svojom krotkošću, kao jedan od svetaca iz susjedstva. Istodobno, njegovo nas snažno svjedočanstvo može voditi na našemu putu.
„Po čitavom svijetu postoje kršćani koji polažu svoje živote, poput Dobrog pastira. Oni nastoje biti prisutni posred sve bržeg razvoja društva. Sred takvih ubrzanih promjena, ukazuje nam se čudo, čudo svega što postaje moguće po ljubavi. Gdje, kod živjeli, ti kršćani preuzimaju odgovornosti, često vrlo određene.“ Stoga, nemojmo se bojati preuzeti tu odgovornost da na Isusu Kristu, kao na ugaonom kamenu, gradimo jedinstvo ljudskoga roda.
vlč. Siniša Blatarić