U životu vjere ima oblačnih dana kad zbog nedostatka Svjetla duh zahvati pospanost i tromost. To su dani kad vedrinu duha zakrivaju oblaci sumnji, nesigurnosti i samooptuživanja koji ne puštaju da nas ogrije sunce Božje ljubavi. Iznad tih oblaka, baš kao i iznad ovih zemaljskih, uvijek sja sunce. Svatko tko je ikada putovao avionom zna da na tlu vrijeme može biti oblačno, može kišiti, ali u visini, iznad tmurnih oblaka vazda je sunčano. Odozgor, iz sjaja trajnog svjetla, oblaci izgledaju kao rijedak i lagan, čupavi, neravni prekrivač. Izgleda kao da se ta zapreka koja dijeli zemlju od beskrajne širine i sjaja neba može lako raskinuti, kao da je lako kroz nju proći. Odozdo pak zavjesa oblaka je tmurnija i neprobojna te naizgled teško pritišće. Tako je samo naizgled. Uistinu, dok se avion penje kroz zavjesu oblaka primjetno je kako je ova rijetka. Njezina tama potječe od brojnih slojeva što se protežu u visine. Slično je s tmastim oblacima u životu vjere. Čine ih brojni slojevi povreda povjerenja i ljubavi učinjenih Bogu i bližnjima. Ako u njih gledamo, vidjet ćemo samo tamu i beznađe.

Da, treba konstatirati, tmurni oblaci jesu tu. Kako mogu nestati? Ako su lagani te samo ponegdje nebom plovi poneka nakupina, istopit će ih Sunce. Istopit će ih onako kako to viđamo za vrijeme vrelog ljetnog dana kad se pojavi pokoji oblačak pa potom brzo i nestane.  Teški, crni oblaci ne nestaju tako lako. Oni svoj teret moraju predati, moraju pustiti kišu kako bi postali lakši. Potom ih lako rastjeraju vjetrovi.

S druge strane, oblake se može pustiti da budu gdje jesu, a promijeniti perspektivu gledanja uzdizanjem. Naš duh nema prirodu kokoši da bi morao biti vezan za zemlju i oblake gledati odozdo. Posve je suprotno, priroda našeg duha priroda je orla koji se može vinuti visoko. Dijelom snagom vlastitih krila, dijelom koristeći struje zraka, orao se može probiti kroz oblake do sjaja sunca. Još slikovitije, priroda našeg duha ogrnutog tijelom može se prispodobiti balonu punjenom helijem. Njega tek čvrsta uzica sprečava da pobjegne u visine. Naš je duh lakši od duha ovoga svijeta. Kad se oslobodi spona što ga drže tla, nosi nas iznad oblaka i gubi se iz vida onima koji gledaju sa zemlje. U letu u visine nikakvi oblaci duhu nisu zapreka. On će proći kroz njih bez napora. Otići će u više slojeve i zaustaviti se na visini svoje prave prirode u carstvu vedrine i svjetlosti.

BK