Jeruzalem, kome ime znači Grad mira rijetko je uživao mir. Sveti grad triju religija: židovske, muslimanske i kršćanske mnogo je puta mijenjao vladare. Zaposjedali su ga, osvajali, rušili pa nanovo podizali kroz vjekove njegove burne povijesti. Slično i velebni židovski hram kojega je u prvom tisućljeću prije Krista sagradio kralj Salomon: razrušili su ga Babilonci niti 400 godina kasnije, nanovo podigli Židovi po povratku iz babilonskog ropstva, oskvrnjivali strani osvajači da bi ga naposljetku do temelja razorili Rimljani 70. godine po Kristu.

Slično poput svakog zidanog hrama u svakome od nas strada hram nerukotvoren, Prebivalište Boga živoga. Kako strada? Strada po nevjeri i izdajama, po napuštanju jedinstva s Bogom, po zanemarivanju života u vjeri. Osvajači koji jurišaju na ovaj hram jedva su primjetni: nemiri, duh svijeta, brige života, vlastiti grijeh. Sve nas to odvraća od zajedništva sa Stvoriteljem, ruši u nama hram Njegova životvornog Duha. Kad u miran život duha prodre nemir zbog gubitka nekog materijalnog dobra, nije li to razaranje hrama duha? Kad nas uznemiri kakav nerazuman, nama neshvatljiv zahtjev nekoga od bližnjih, nije li to napad na zidine duha? Kad mir sna bude narušen smišljanjem osvete nekome tko nas je povrijedio, nije li to oskvrnjenje svetosti duha ljubavi? Kad u osjećaju grijeha, nemoći i vlastite nevjernosti bježimo od Božjeg glasa, nije li to napuštanje hrama duha i njegovo prepuštanje na milost i nemilost pustošenju neprijatelja?

Često, prečesto, hram je duha opljačkan, napušten, spaljen, urušen. Što tada učiniti? Prvo, treba uvidjeti pravo, bijedno stanje hrama duha. Potom zažaliti, zaplakati što je, inače raskošan i veleban, spao na tako jadno stanje, što je opljačkan sav ures njegov: „Gle, Svetište naše – ljepota i slava naša – opustje, oskvrnuše ga pogani!“ (1Mak 2,12)  Konačno, valja povratiti ga iz vlasti neprijatelja u junačkom boju i koliko je u našoj moći i uz Božju pomoć vratiti mu stari sjaj: podići mu zidine, opasati ga bedemima i kulama, postaviti mu prozore i vrata, postaviti svetište i posvetiti sve obnovljeno. Naposljetku, valja biti svjestan da opuštanja nema. Napadi neprijateljskih sila neće prestati, pripravan treba biti na borbu u obrani obnovljenog hrama duha. Zar nema predaha, odmora od borbe? Ne, ali Saveznika imamo, Moćnoga koji stoji uz hrabre. U tvrdom gradu hrama duha, u kući molitve On prebiva i ništa Ga neće nadvladati. Valja Mu se obratiti molbom kao u Starom Zavjetu: „O ti Gospodaru komu ništa ne treba, tebi se svidjelo da se Hram u kojem prebivaš nalazi među nama. Zato sad, sveti Gospodaru svake svetosti, sačuvaj dovijeka neoskvrnjen ovaj dom koji je nedavno očišćen.“ (2Mak 14,35-36) Budimo uvjereni, ta će molba biti uslišana i to ne bilo kako, ta će molba biti veličanstveno uslišana. „Duša moja neka hvali Boga, Kralja velikoga!“, kliče Tobija (Tob 13, 16-18) i prorokuje:

 „Jer će Jeruzalem biti obnovljen safirom i smaragdom,
njegove zidine dragim kamenjem, tornjevi i bedemi čistim zlatom,
a trgovi popločani berilom, dijamantom i dragim kamenjem iz Ofira.
Njegove će ulice kazivati: ‘Aleluja!’ i klicat će: ‘Blagoslovljen Bog, uzvišen dovijeka. ’“

Uistinu, bogatstvu božanskog Investitora nema mjere, On će uresiti hram svoj nezamislivom raskoši, ne dragog kamenja, ne dragulja ni zlata, već vlastite prisutnosti.

BK