(Dj 4,32-35; Ps 118,2-4.16ab-18.22-24; 1Iv 5,1-6; Iv 20.19-31)
Svaki mladić ili djevojka u svojoj mladenačkoj dobi su u potrazi za određenim idealom ili autoritetom. Oni ga stavljaju pred sebe i žele se poistovjetiti s njime, teže njegovom ostvarenju, ispunjenju u svom životu. Na taj način u sebi stvaraju određenu idealnu sliku ili plan kako bi trebao izgledati njihov budući život.
Taj isti mladić ili djevojka suočavaju se i sa jednom drugom stvarnošću u svom životu, a to je vjera koja se tek poput proljeća u njima počinje buditi. I tu se nađu pred jednim novim izazovom, jednog posve drugačijeg ideala i autoriteta, koji traži njihovo potpuno povjerenje. Ono što oni u sebi proživljavaju možemo usporediti sa zaljubljenošću.
Doslovno, da bi vjera mogla kod svakog kršćanina vjernika procvasti, potrebno je prije toga da se zaljubi u svog Spasitelja Isusa Krista. Apostol Ivan koji sebe naziva ljubljenim Isusovim učenikom, govori nam upravo o toj zaljubljenosti bez koje naša vjera ne može biti živa. Mladić i djevojka koji su međusobno zaljubljeni sve će učiniti da udovolje jedno drugome, uzvraćajući ljubav na različite načine. No, ta zaljubljenost, kao i sama vjera može lako splasnuti ukoliko nije podržavana Božjom ljubavlju. Naša ljubav prema Bogu može se samo ostvariti ljubavlju prema bližnjemu. Apostol Ivan će reći; tko ne voli svog brata, svoju sestru, svoje roditelje, svoje bližnje, one koje vidi, kako će onda voljeti Boga kojega ne vidi.
No možemo li mi voljeti ljubavlju Kristovom? Ivan odgovara da možemo, ukoliko poštujemo i vršimo Božje zapovijedi. A zapovijedi njegove nisu teške, kaže Ivan. Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega, te dvije zapovijedi ljubavi su stavljene kao ideal i temelj naše vjere. Jednom prilikom Isus je rekao svojim učenicima; Budete li imali ljubavi jedni prema drugima, po tome će svi znati da ste moji učenici. Upravo takva vjera prožeta ljubavlju prema Bogu Ocu i bližnjemu ujedinila je prvu kršćansku zajednicu da postanu kao jedno srce i jedna duša. Ta prvotna kršćanska zajednica postala je ideal za sve buduće kršćanske zajednice, ideal kako bi trebala u sebi izgledati Crkva, zajednica vjernika koja međusobno sve dijeli i sve im je zajedničko.
Drugo pitanje koje nam se nameće, možemo li mi danas ostvariti takav ideal zajednice da bude jedno srce i jedna duša? Evanđelje nam odgovara pozitivno; ukoliko najprije uklonimo svaki sebičan interes, da ona materijalna dobra koja posjedujemo ne služe samo tome da se ja njima obogaćujem, već da budu na korist i drugima u zajednici koji oskudijevaju. Ali nisu u to uključena samo materijalna već i ona duhovna dobra, to su oni darovi, sposobnosti kojima se služim i koji mi pomažu da postanem uspješan čovjek. Prva kršćanska zajednica zbog svoje vjere i zajedništva izazivala je divljenje kod nepripadnika Crkve, tako bi i mi trebali svojim riječima, primjerom života i svjedočanstvom vjere pobuđivati divljenje, pa čak i dozu ljubomore kod onih koji neprestano napadaju Crkvu, kod onih koji nisu kršćani, kod onih koji se smatraju ateistima, agnosticima. A sve to možemo jedino ostvariti ukoliko izvor tog našeg zajedništva bude vjera u uskrslog Krista. Vjera do koje je došao apostol Toma.
Apostol Ivan nam svjedoči; kada je Toma bio izvan zajednice, nije se susreo sa uskrslim Kristom, možda je tada čak i postao ljubomoran na ostale apostole, jer im nije htio povjerovati sve dok se osobno ne uvjeri. No kad je za tjedan dana bio prisutan u zajednici odjednom pred njim se ukazuje uskrsli Krist. U njegovom srcu događa se čudo ljubavi, ta ljubav koja je izvirala iz Isusovih rana u njemu je zapalila vjeru i tog trenutka dolazi do ispovijesti njegove vjere, gdje on kaže: Gospodin moj i Bog moj.
Što nam ta priča govori? Da vjera nije privatna stvar, da se ona neživi u osami sobe, svoga doma, nego samo u zajedništvu s drugim vjernicima. Evanđelje nas nikad ne vodi individualizmu već uvijek zajedništvu. Samo u zajedništvu moja vjera može sazrijevati i rasti, jer ono što ja ne razumijem, može mi drugi objasniti. I upravo po toj Tominoj ispovijesti vjere Isus blagoslivlja sve buduće generacije koji će povjerovati, a da neće prije toga tražiti da vide. Na taj način očituje se Božje milosrđe i danas u svijetu. Da zrake Božje ljubavi iz Isusovog probodenog boka dotiču mnoge duše, svjedoče nam brojni primjeri onih vjernika kršćana koji nesebično daruju sebe dopuštajući da se preko njih širi Božje milosrđe.
Kao što je nekoć Isus udahnuo u apostole Duha Svetoga, tako i danas po sakramentima u nas Krist Gospodin udahnjuje Duha Svetog po kojem primamo silu i snagu vjere. Taj isti Duh oslobađa nas spona straha i sumnji i u naša srca utiskuje mir i ohrabrenje. Kako ćemo oduševiti ove mlade, koji će primiti sakramente ili one koji su već primili i prestali prakticirati vjeru? Kako ćemo u njima probuditi vjeru, ako neće uvidjeti da u nama djeluje ta ista sila i snaga vjere koja pobjeđuje sve što je loše u ovom svijetu. Zato, kako pred sebe, tako i pred vas, stavljam tu zadaću da obnovimo svoju vjeru kako bi mogli oduševiti ove mlade i sve one sa kojima se susrećemo u svom životu, oduševiti ih za uskrslog Krista sa kojim uvijek pobjeđujemo i onda kada drugi misle da su nas porazili. Jer naša najveća snaga nije vatreno oružje već naša vjera koja nas ujedinjuje da budemo jedno srce i jedna duša i stoga – „ako se budemo mogli zajedno veseliti, zajedno pobjeđivati, zajedno slaviti moći ćemo i voljeti jedni druge.“ (R.Hugh Benson).
vlč. Siniša Blatarić