(Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16-17.22-23; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9)

Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.

Svjedočanstvo apostola Petra kojeg nam donosi Luka, pisac Dj, jest svjedočanstvo vjere u uskrslog Krista prve kršćanske zajednice, prvih vjernika kojima se je uskrsli Krist ukazao. Otajstvo uskrsnuća Kristova zbiljski je događaj s povijesnim ustanovljenim očitovanjima, kako svjedoči Novi zavjet. (KKC 639)

U okviru događaja Uskrsnuća, prvo što susrećemo jest prazan grob. On sam po sebi nije izravan dokaz. Odsutnost Kristovog tijela iz groba mogla bi se protumačiti i drugačije. Unatoč tome, prazan grob bitan je znak za sve. Kad su ga otkrili, bio je učenicima prvi korak k spoznaji činjenice Uskrsnuća. To je ponajprije slučaj svetih žena, zatim i Petrov. Učenik „kojeg je Isus ljubio“ tvrdi da je, ušavši u prazan grob i vidjevši „povoje gdje leže“, „vidje i povjerova“. To pretpostavlja da je on, iz stanja u kojem se nalazio prazni grob, ustanovio da odsutnost tijela Isusova nije mogla biti ljudsko djelo, i da se Isus nije naprosto vratio zemaljskom životu kao što je bio slučaj s Lazarom.

Isus je prevladao sve prirodne zakonitosti svijeta, ljudski gledano uskrsnuće nije jednostavno shvatiti, ono je ostalo najveći kamen smutnje za čovjeka koji ne može povjerovati da onkraj smrti postoji život.

   Sestre i braćo, apostol Petar za sebe i ostale Isusove učenike kaže „mi smo svjedoci“. Biti Kristov svjedok, znači biti „svjedok njegova uskrsnuća“, biti jedan od onih koji su „s njime pošto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili“. Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrslim Kristom.

Vjerujem li ja danas svjedocima iz prvih stoljeća koji su imali živo sjećanje na Uskrslog i čiji su životi naprosto se s dubokom promijenili?

Primjećujem li danas u ovom našem 21 stoljeću, svjedoke koji su bili dotaknuti duhom Uskrslog i jesam li ja među njima?

Ponekad nam se može činiti da ta naša vjera ne prelazi dalje od praznog groba. Gledamo i u čudu se čudimo i nije nam jasno, kako se to moglo zbiti. No, u istom trenutku pored nas postoji netko tko je povjerovao i ako nije vidio uskrslog Krista. Sam Isus, kad se jednom prilikom ukazao učenicima je rekao: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“

Svatko od nas trebao bi poraditi na reformi svoje vjere. Kao da smo se zaustavili na jednom svom životnom raskršću i stojimo pored dva putokaza, na jednom piše: „Sa smrću sve završava“, a na drugom: „S Isusom Kristom u Bogu počinje jedan novi život“.

Ja kao kršćanin mogao bi si postaviti pitanje: „U koga sam ja to povjerovao? Primjećuje li se na meni da sam prožet i otkupljen Kristovim uskrsnućem?“ Jedan filozof imenom Nietsche je zbog toga rekao da bi otkupljeni morali izgledati radosnije, ako je do otkupljenja doista došlo? 

   Svatko od nas trebao bi postati poput Isusovog ljubljenog učenika, koji postaje prvi pravi vjernik, onaj koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Ono što se dogodilo u Vazmenoj noći, nitko nije bio očevidac samog događaja uskrsnuća, ali ono što se kasnije događalo, potvrđuje ispunjenje Pisma, ono što su starozavjetni proroci naviještali. I tek kad su apostoli zaprimili dar Duha Svetog od uskrslog Krista, spoznaše radosnu istinu da su se Pisma ispunila i da je njihov Učitelj zauvijek živ i prisutan do konca svijeta. Sva nadanja i iščekivanja prvih kršćana bila su otada usmjerena prema ponovnom dolasku Isusa Krista, dušom i tijelom.

     Uskrsli Krist daje novi smisao našem životu. On nam potvrđuje da naš život nije samo prolazan već je prijelazan. Mi živimo u prijelaznom vremenu, „izlasku“ iz smrtnosti u vječni život. Već sada u sebi to proživljavamo po milosnom daru krštenja. Apostol Pavao upotrebljava riječ suuskrsnuti s Kristom. To bi značilo da bi u nama trebalo umrijeti sve ono što je grešno kako bi obnovljenog duha zakoračili u nov život. I zato Pavao potiče kršćane vjernike da za onim gore teže, a ne za zemaljskim.

Bez Uskrsa nema obnove života. Dietrich Bonhoeffer, jedan poznati teolog izrazio je to riječima: “Uskrsli Krist nosi u sebi cijelo čovječanstvo, posljednje veličanstveno Božje „da“ novom čovjeku. Čovječanstvo doduše još živi u starom, ali ono već nadilazi; zacijelo još uvijek živi u svijetu smrti, ali tu smrt već nadilazi; dakako još živi u svijetu grijeha, ali taj grijeh već nadilazi. Noć još nije prošla, ali već se razdanjuje.“  

Mi smo dočekali novo svitanje, radost uskrsnog jutra. Neka nas ta radost novog života iz dana u dan nanovo jača u vjeri i obnavlja naše povjerenje u uskrslog Krista koji je sišao u najkrajniju tamu ovog svijeta i svega što postoji. Spustio se u najdublje bezdane kozmosa i ljudske povijesti, u najudaljenije dubine, u izgubljenost ljudi i naroda. Svojim je ukazanjima pokazao da je zaista ponovno došao u naš svijet i da ga nanovo može oblikovati. On već sada s nama čini sasvim nešto novo.

vlč. Siniša Blatarić